1 = slavan (klasik), očuvana djela 0.8 = neslavan, očuvana djela 0.5 = slavan, djela nisu očuvana (ili fragmentarno) 0.2 = neslavan, djela nisu očuvana

As a teacher, I wanted to present all Roman authors mentioned in the first part of our first year undergraduate survey of Latin literature, with links to the Perseus Catalog for these authors (the result can be seen here). 51 authors are mentioned in our survey; five of them are not listed in the online version (currently they don't have CTS URNs), and two don't have MADS records even in the Github catalog_data or catalog_pending repositories.

Here is the list of such authors:

1. Tiberius Sempronius Gracchus,http://viaf.org/viaf/27455503 (no MADS)
2. Lucius Plotius Gallus (no VIAF, no Wikipedia, no MADS)
3. Marcus Antonius (the orator),https://www.wikidata.org/wiki/Q176122 (absent from online version, no VIAF entry), n50-51933 (MADS)
4. Lucius Licinius Crassus (the orator),http://viaf.org/viaf/24491444 (absent from online version), nr95-24523 (MADS)
5. Publius Valerius Cato,http://viaf.org/viaf/17366423 (absent from online version), n84-208759 (MADS)

In the following days, I'll try to prepare entries for Ti. Gracchus and Plotius Gallus, following the instructions, and to submit them as pull requests to the catalog_pending repository.

Godine 513. od osnutka Rima = 240 pne: oslobođeni rob Livije Andronik, porijeklom iz grčkog grada Tarenta, postavio je dramski tekst na latinskom, vjerojatno tragediju. Prije toga pet stoljeća tame i nejasnoća; pa i epigrafski spomenici počinju u III. st.

Za Rimljane, književnost je umjetničko stvaranje u pisanom obliku; književnost nastaje kad ima repertorij načina izražavanja, karakterističnih tema i motiva, konvencija ukusa i kulture. Usmena, folklorna kultura za Rimljane "nije igrala".

Grčka književnost ima začetniak: Homera, već savršenog majstora, učitelja svih drugih pjesnika. Grci se ne sjećaju književnih pokušaja prije Homera: drugačije viđenje povijesti (ne napredak) – "otac" stoji na početku, što se tiče junačke epike i avantura, ali i jezika, mitova, tema, motiva. To je tradicija koja je za autore i pomoć i ograničenje. Grčke učenjake slijedili su Rimljani kad su rekonstruirali svoju književnu pretpovijest: tražili su Pjesnika (= Enije, otac rimske epike) koji bi svojom vrijednošću poništio tragove prethodnih nesavršenih pokušaja.

Rimska se književnost "rodila zrela". Pjevanje i raspravljanje o pjevanju prisutno je već na početku – Livije Andronik adaptira grčke tekstove. Adaptacija je znak kulturne svijesti – istim mehanizmima rekonstruira se novi lingvistički sustav. Od Grka su Rimljani učili sofisticirane književne postupke: imitaciju, aluzivnost, karakterizaciju stilova.

Periodizacija rimske književnosti

Milan Budimir, Miron Flašar. Pregled rimske književnosti. De auctoribus Romanis. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika Narodne Republike Srbije, 1963. 30.

Problemi periodizacije

Podela rimske književnosti u vremenske odseke određena je u prvom redu političko-vojnom i društveno-ekonomskom istorijom koja je stvarala uslove i postavljala ciljeve književnom razvoju. Kako su događaji te istorije veoma složeni i različno se posmatraju i ocenjuju, prirodno je da ta podela nije kod svih stručnjaka ni približno jednaka. To dolazi i odatle što sva književna dela, mala i velika, osrednja i originalna, nisu uvek na isti način i u podjednakoj meri vezana za razdoblje u kome su nastala, odatle što pored velikana koji osećaju i razumevaju vreme i njegove zahteve stoje epigoni i mediokriteti koji se prosto drže šablona i ugaženih staza. Treba imati na umu i to da svaka periodizacija predstavlja u izvesnoj meri uprošćavanje i seckanje složenog istorijskog razvoja. Najzad, u radovima raznih stručnjaka javlja se, prirodno, u većoj ili manjoj meri i estetski sud kao odrednica kod periodizacije književnosti, a taj sud može i mora, prema razdoblju kada je nastao i piscu koji ga formuliše, biti različit. Stoga i nije potrebno, čini se, razlikovati mnoge i kratke odseke u istoriji rimske književnosti već samo one glavne i osnovne, dok se svako pojedino delo i svaki određeni književnik mora posmatrati u užem okviru svoga razdoblja i svoje generacije.

Razdoblje (period) i žanr najvažnije su kategorije književne povijesti. Što odabrati? Vanjske granice – stoljeća, datume vladavine? Razdoblje je određeno imanentno, vlastitim svojstvima: nastupa diskontinuitet, počinje nešto novo. Tražimo zajedničke crte književnosti nekog razdoblja, činioce koji su te zajedničke crte uzrokovali; pitamo se koji žanrovi, koje teme prevladavaju, koje su vodeće ideje i tendencije, koje su glavne stilske norme. Razdoblje je sustav odnosa i obilježja čiji se razvoj može opisati i razlikovati od sustava susjednih razdoblja.

Uvriježeni nazivi: zlatna i srebrna latinština; povijest umjetnosti – arhajsko, klasično razdoblje; opća povijest – doba republike, carsko doba – implicitno obilježeno političkim i društvenim odnosima. To je ponekad nebitno ('rano carstvo').

Jedna jasna granica rimske književnosti: kraj, sredinom III. st, prelaz poklasičnog razdoblja u kasnu antiku. Kraj rimske književnosti (usmjerene na rimsku državu), pola stoljeća nema ničega osim kršćanskih autora 238-284. Principat je zamijenjen dominatom – apsolutističkim i birokratskim režimom vlasti.

Od 240. do kraja II. st. pne, od Livija Andronika do Lucilija

Od 90. do Augustove smrti, od Katula, Lukrecija i Cicerona do Livija i Ovidija

Od Tiberija do konca principata sredinom III.st; od Seneke do gašenja književnog rada

Kriza propasti republike i stvaranja monarhije ne podudara se nužno s krizom u književnosti — Vergilije, Horacije i Ovidije nisu dramatično drugačiji od Cicerona, Cezara i Salustija.

Nakon rata Rima s Tarentom (272) Livije (Salinator) doveo ga u Rim, oslobodio: grammaticus, poučava latinski i grčki. Pisao tragedije i komedije, preveo Odiseju. Ulomci. Priznanje: 207, partenij u čast Junone, javna izvedba na obredu; collegium scribarum histrionumque, profesionalno udruženje u Minervinu hramu na Aventinu.

Tragedije – trojanski ciklus po naslovima: Achilles, Aiax mastigophorus, Equos Troianus, Aegisthus. Uzori – Sofoklo, Euripid (V. st.)

Komedije – nije u kanonu Volkacija Sedigita (kraj II. st. pne); hvalisavi vojnik – Gladiolus (Plaut: Miles gloriosus).

Prijevod: važnost prijevoda kao koncepta, ne poznaju ga ni Grci. Važnost poznavanja Homera u obrazovanju. Prijevod kao umjetnički rad: autonomnost teksta, vjeran umjetničkom aspektu izvornika. Kako stvoriti rimski književni jezik? saturnijski stih (religijski), religijske formule, arhaizmi. Adaptacije za rimsku publiku.

Nastalo u Katonovoj starosti, vezano uz načela njegove politike. Prvi povijesni rad na latinskom. Samosvijest pobjednika. Priča o kvarenju običaja, o slavnim bitkama za državu, protiv pojedinaca i kulta ličnosti. Umetnuo i svoje govore u senatu. Prednost suvremene povijesti (tri od sedam knjiga: 1 osnutak Rima, 2-3 italski gradovi, 4-5 punski ratovi, 6-7 do preture Servija Sulpicija Galbe, 152). Nastanak države kao zajednički rad populus Romanus, a ne senatori (inače: veliki vojskovođe iz glasovitih obitelji). Katon ne spominje imena vojskovođa (Hanibal = dictator Carthaginiensium). Nasuprot tome, sačuvao imena posve "nevažnih" ljudi: vojnika, nižih oficira.

Etnografski interes: doprinos italskih naroda rimskoj veličini, uzorni običaji. Pa i Afrikanci i Španjolci.

De agri cultura najstariji prozni tekst u cijelosti sačuvan, 170 kratkih poglavlja: upute, bez ukrasa i filozofiranja. Pater familias, najpouzdanija aktivnost, najbolja za građane i vojnike. Ali to je latifundija: robovi (prodati stare i bolesne), veliki ambari (čeka rast cijena). Mos maiorum: parsimonia, duritia, industria, preziranje bogatstva.

Praecepta ad filium - medicina, retorika, vojništvo; kasnije Varon i Plinije Stariji.

Vir bonus, Marce fili, colendi peritus, cuius ferramenta splendent.

Orator est, Marce fili, vir bonus dicendi peritus.

Carmen de moribus: skup moralnih misli, mos maiorum.

Mada odbija grčku civilizaciju, Katon je poznaje: grčka agronomija, Timej iz Tauromenija (III st. povijest grčkog Zapada do I. punskog rata) kao povjesničar, govori pod utjecajem retoričke tehnike (iako skrivene). Protiv sofističkog "prosvjetiteljstva".

Agrarni zakon Tiberija Grakha Ager publicus povećao se nakon osvajanja u II st pne – latifundije se šire, mali vlasnici stradavaju, njihove nekretnine preuzimaju bogatiji (oni se više koriste robovskim radom). Javljaju se mase bezemljaša, s druge strane ekonomski moćnici. Da izbjegnu destabilizaciju države, Tiberije i Gaj Sempronije Grakho (sinovi kćeri Scipiona Afričkog) pokušali su uvesti reforme.

Tiberije je pučki tribun 133 – zabranio posjedovanje više od 500 jugera javnog zemljišta po glavi, odredio redistribuciju u korist bezemljaša, kao mala neotuđiva imanja. Predviđena i odšteta za one koji su morali vratiti višak zemlje, a svi posjednici javnoga zemljišta oslobođeni su poreza, ali opozicija je bila snažna: senatorska aristokracija. Tijekom izbora izvršen atentat na Tiberija, njegovi su pristalice osuđeni na smrt po kratkom postupku.

Pokušaj reforme Gaja Grakha Tribun 124-123, obnovio program svog brata. Ima podršku puka, prodaje žito siromašnima po povlaštenoj cijeni, planira kolonije preko mora; ekvitima povjerava ugovaranje zakupa poreza u Aziji i kontrolu stalnih tribunala (koju su imali isključivo senatori). Ali prijedlog da se građansko pravo proširi na Latine nailazi na otpor; 121. na izborima pobjeđuju konzervativci, koji poništavaju zakon o kolonijama. Grakhova stranka diže se na oružje, Gaj i vođe ginu u borbi.

Važnost intenzivnog pisanja i javne aktivnosti – malo njemu ravnih u rimskoj povijesti. Sudionik najvažnijih političkih događaja, široki kulturni interesi.

Fuhrmann djelo je izvor spoznaja o zreloj kulturi: politika, država, ustav i ustanove, pravo i uprava u Rimu i u provincijama, društveni odnosi (gornjih klasa), kriza morala i poretka koji se na njemu zasniva, filozofske i književne tendencije, način razmišljanja, motivi, čežnje.

Neumoran korespondent, veze s brojnim i značajnim osobama; mnoge društvene uloge, javne i privatne (bogat i zadužen, šaljivdžija, prijatelj, brižan otac obitelji, usamljen, slab, čini pogreške, podložan raspoloženjima)

Rođen u Arpinu (100 km jugoistočno od Rima, Marijev rodni grad), obitelj ekvita. Mlađi brat Kvint. Ambiciozan otac. Studira retoriku i filozofiju u Rimu. Na Forumu uz Lucija Licinija Krasa i Scevole (Augur i Pontifeks). Prijateljstvo s Titom Pomponijem Atikom. 89. vojna služba u savezničkom ratu, pod komandom Pompeja Strabona, oca Pompeja Velikog; potom kod Sule. Za građanskog rata bavi se retorikom i filozofijom (učitelji: Apolonije Molon, Filon iz Larise). Oko 81. nastupa kao odvjetnik; homo novus (kao Katon). 80. brani Seksta Roscija – usprkos važnim pristašama Sulina režima. 79-77 putuje Grčkom i Azijom, studira filozofiju, retoriku (Apolonije Molon s Roda; školovanje glasa).

Po povratku se ženi Terencijom (Tulija 76, Marko 65). 75. je kvestor na Siciliji, 70 zastupa Sicilijance protiv Vera, proslavi se kao najbolji govornik, najveći proces njegova života. 69. edil, 66. pretor, podupire Pompejev zahtjev za izvanrednim ovlastima za borbu protiv Mitridata (nepovjerenje senatorske aristokracije). 63. konzul, Katilinina urota.

Nakon prvog trijumvirata (59), utjecaj mu pada. 58. osuđen na progonstvo, zbog smaknuća Katilininih pomagača. Kuća mu je srušena do temelja. Trijumfalno se vraća u Rim 57. 56-51 surađuje s trijumvirima, iako u napregnutim odnosima (mora braniti čak i svoje bivše neprijatelje), i dalje aktivan na sudu. Retoričko remek-djelo De oratore, De re publica, počinje rad na De legibus. 51. upravitelj Cilicije (nerado odlazi iz Rima, vraća se u predvečerje građanskog rata).

Godine 49. se pridružuje Pompeju, iako s otezanjem. Odlazi u Epir, ali nije prisutan zabitke kod Farsala 48. Cezar ga pomiluje. 46. piše Bruta i Oratora, rastaje se od Terencije, uzima mladu Publiliju od koje će se rastati za par mjeseci. 45. umire Tulija; nastaje većina filozofskih djela; za Cezarove prevlasti kloni se javnog života, zastupa Cezarove protivnike u korespondenciji, u kuloarima, na sudu.

Nakon Cezarova ubojstva vraća se u politiku 44, pokušava očuvati stari poredak, bori se protiv Antonija (14 Filipika) – pošto se Oktavijan priklanja trijumviratu s Antonijem i Lepidom, Ciceron je proskribiran – ubiju ga Antonijevi ljudi 7. 12. 43.

Klasični rimski autor s najviše očuvanih djela.

Suočio se s krizom republike – ponudio kao rješenje etičko-političku kombinaciju tradicije i inovacije. Optimates (imućni) i hegemonija senata, oslanja se na tehniku komunikacije (retorika). Zato piše o retorici i praktično demonstrira kako se to radi (ars dicendi) – ovladati publikom, upravljati emocijama njihovim.

Kako zablude postaju očitije, Ciceron razmišlja o teorijskim postavkama politike i morala – pokušava ponuditi čvrstu političko-etičku osnovu dominantnoj klasi; tradicionalne su vrijednosti u krizi – treba naći ravnotežu, održati red, ne zatvoriti se prema novome; poštivati nacionalnu tradiciju, ne odbijati grčku kulturu; dužnosti prema državi ne smiju isključiti otium bavljenja umjetnošću i književnošću. Humanitas: sposobnost raspoznavanja lijepog, pravednog i prikladnog, i uživanja u tome.

Prošlost je gradila na jednostavnosti i siromaštvu, obilje koje stiže iz osvojenih područja remeti taj sustav.

Podjela kod Fuhrmanna:

• Govori razdoblja uspona 81-64
• Govori od konzulata do progonstva 63-58 (iz doba uzaludne obrane politike doba konzulata)
• Govori od povratka iz progonstva do namjesništva u Kilikiji 57-52 (ovisnost o politici trijumvirata)
• Govori za Cezarove diktature (46-45)
• 14 govora protiv Antonija, filipike 44-43

Homo novus na strani nobilitas (senat + equites), ostaje vjeran idealu sloge i senata. Surađujući s autoritativnim trijumvirima pokušava sačuvati prestiž i prerogative senata. Concordia ordinum - javni interes iznad interesa grupa i frakcija. Ciceron nije imao dovoljno sljedbenika, potcijenio je važnost privatnih vojski, možda je i krivo procijenio te koji su trebali biti obni – Cezar (i August poslije njega) bolje je zajamčio sigurnost imovine.

Nastaju nakon 55, nešto nakon povratka iz progonstva. Sistematizacija i teorijska podloga svome iskustvu, kulturni odgovor na krizu. Važnost odgoja i obrazovanja govornika – ovladavanje publikom nosi veliku odgovornost.

Objedinjavanje govorništva i sapientia (filozofska kultura) – moralna savjest govornika; bez toga, demagogija i agitacija.

• De oratore, 55: odigrava se 91, dijalog najslavnijih govornika svoga doba: Marko Antonije, Lucije Licinije Kras; posljednji dani mira stare republike, pred Krasovu smrt i sukob Marija i Sule (kad umire Antonije). Za govornika nisu dovoljni talent, tehnika (riječi i geste), poznavanje pravila retorike – nužno je i kultiviranje. Govornik je političar vladajuće klase – široke opće kulture.
• Orator, 46, prikaz savršenog govornika: probare, delectare, flectere (i tri stilska registra)
• Brutus, 46: istaknuti aticist Marko Brut; Ciceron, Brut i Atik razgovaraju; povijest grčkog i rimskog govorništva, karijera samog Cicerona – polemika azijanizma i aticizma; model Demosten, bez stilskih ekscesa, ali i bez suhog intelektualizma aticista

• De re publica, 54-51: kao Platonov dijalog; najbolji oblik države – za razliku od Platona, C. ga vidi u prošlosti. Događa se 129. u vili Scipiona Emilijana (sudjeluje Lelije), moramo je rekonstruirati (našao Angelo Mai u palimpsestu). Ideja mješovitog režima potječe od Aristotela – sklad monarhije, aristokracije i demokracije, da bi se izbjegle tiranija, oligarhija i ohlokracija. Scipion ne voli demokraciju, vidi u njoj samo sigurnosni ventil. Principes – nekoliko uglednih lidera senata, osiguravaju senatu autoritet; princeps se mora boriti protiv egoističnih strasti, želje za moći i bogatstvom (Somnium Scipionis).
• De legibus, 52, obj. postumno – dijalog (C., Kvint, Atik) o temelju prava i zakona, i ovdje suprotno Platonu, C. istražuje konkretan korpus, rimski, i obrazovanje građana.

Nastaju nakon bolnih osobnih iskustava (smrt Tulije, Cezarova diktatura)

• izgubljeni dijalog Hortensius, poticaj na filozofiju kao Aristotelov Protreptikos
• svrha: summa grčke filozofske tradicije, na korist rimskoj vladajućoj klasi; zato je prilagođen rimskoj stvarnosti (i ne teži originalnosti); forma je platonski dijalog, nema polemičnosti ni oštrine, teze se iznose s uvažavanjem, kao vlastita mišljenja, ne prekida se izlaganje, tolerantno se sluša i pokušava prihvatiti suprotstavljene teze. Filozofski, radi se o eklekticizmu – samo epikurejstvo odbija (oni niječu politički angažman, bogovi se ne interesiraju za ljudske poslove)
• Tusculanae, 45, posv. Brutu, 5 knj, u Cic. vili u Tuskulu – što je najveće dobro, što je osnova sreće, kako se mora ponašati čovjek u rimskom društvu? Teme knjiga: smrt, bol, depresija, nemir, vrlina kao jamstvo sreće – odgovor na pitanja koja su mučila Cic. osobno; stranice lirskoga intenziteta (malo paralela u rimskoj prozi); stoičko nadahnuće; u predgovorima se govori o dolasku filozofije u Rim, o nužnosti filozofske kulture za Rimljane
• De officiis, jesen 44, brzo završeno; 3 knj (honestum, utile, sukob h. i u.) – duhovna oporuka nastala za vrijeme borbe s Antonijem koji uništava domovinu; posvećeno sinu Marku koji studira filozofiju u Ateni; upute za ponašanje u različitim okolnostima. Panetije, kako prilagoditi stoicizam rafiniranoj vladajućoj klasi – veza teorije i praktičnih uputa. Vrlina je honestum, načini osvajanja moći i ostvarivanja konsenzusa su utile.
• Cato Maior sive de senectute, Laelius sive de amicitia – kratki dijalozi iz 44, starost i prijateljstvo, prije i poslije ubojstva Cezara. Katon – gubitak mogućnosti političkog djelovanja; Katon uživa u humanitas i dobrom društvu (za razliku od povijesnog lika, sabinskog zemljoradnika, posvećenog vlastitom profitu i neprijateljski raspoloženog prema grčkoj kulturi) – kombinacija otium + politički angažman. Laelius – 129, kao i De re publica, malo nakon smrti Scipiona Emilijana. Amicitia - politička veza, ali i etička. Virtus i probitas nisu ograničeni samo na nobilitas, nego na sve koji su boni.

De natura deorum (3 knj, posv. Brutu), De divinatione (2 knj), De fato (nepotpuno sačuvano) su Cic. dijalozi o religiji – kako utječe na život države, ona je jedna od njezinih ključnih komponenti.

De natura deorum: 1 epikurejci (indiferentni bogovi); 2 stoici (panteizam i providnost), 3 akademski skepticizam; Ciceron je najskloniji stoicima.

De divinatione: proricanje. Između praznovjerja tradicionalne religije i njezine društvene funkcije (dominacija nad nižim, praznovjernim klasama)

De fato: stoici o sudbini – određuje je logos. Ljudska sloboda i odgovornost, Cic. pokušava dokazati postojanje slobodnog i svjesnog izbora.

Oko 900 pisama, četiri skupine (po adresatima), od 68. do 43, objavljeni (Ad familiares - Tiron) po smrti autora. Oko 44. Cic. razmišljao o objavljivanju izbora.

Ad fam. 16 knjiga, Ad Att. 16, Ad Q. fr. 3, Ad M. Brut. 2

Različiti opseg i vrsta: brze bilješke, živi izvještaji o političkim događajima, dotjerana pisma koja su male rasprave, "otvorena pisma" namijenjena široj cirkulaciji. Različiti tonovi: šale, očaj zbog politike i osobnih problema, napeto i angažirano. Prava pisma! Pisana bez namjere objavljivanja (suprotno Seneki).

Stil eliptičan, žargon, aluzije i šifre, grecizmi i kolokvijalizmi; parataksa i parenteze, slikoviti izrazi (diecula, ambulatiuncula, vulticulus, integellus), grčko-latinski hibridi (tocullio) = sermo cotidianus.

Povijesna vrijednost: iz dana u dan.

Interes za starinu posljednje stoljeće republike vidjelo je, osim građanskih ratova, i procvat filologije i antikvarstva: interes za običaje, nošnju, ustanove prošlosti – izazvan je sviješću o promjeni vrijednosti (mos maiorum), katkad i nostalgijom, katkad reformističkim tendencijama. Istovremeno postoji i interes za inozemne ustanove i civilizaciju, osobito grčku.

Autori: Varon, Tit Pomponije Atik, Kornelije Nepot

kulturan, ugledni političar (borio se s Pompejem u Hispaniji, protiv pirata, kvestor, tribun, pretor). Cezar ga pomilovao, povjerio mu organizaciju biblioteke.

Dug život, možda više od 600 djela: antikvarstvo - lingvistika i znanost o književnosti, filozofija - znanost. Sačuvani samo De re rustica i De lingua Latina

Antiquitates rerum humanarum atque divinarum – dva dijela. Poznajemo iz citata kod kršćanskih autora (Varon je teoretičar poganstva): bajkovita teologija (mitovi, za narod i pjesnike); prirodna (filozofi, za učene i intelektualce); građanska (odnos božanstava i države, za državu) – sve su ljudske tvorevine (nema otkrivenja itd).

Varonovo viđenje povijesti: ne djela, bitke i sukobi nego ustanove, tradicije i mentalitet (kolektivno viđenje). Interes za italsko, osobito za Etruščane

Filologija Quaestiones Plautinae, De comoediis Plautinis (Plaut, 254-184) – proučavajući jezik i stil, odlučuje koje su Pl. komedije autentične. 21 tako odabrane stigle su do nas ("varonovske"), 19 incertae, ostalih 90 spuriae

De lingua Latina – postanak jezika, etimologija, morfologija, sintaksa, stilistika; zanimala ga je asimilacija tuđih elemenata u latinskki. Očuvane knj. 5-10, tri o etimologiji, tri o analogiji / anomaliji. Etimologije su često bizarne (stoici: imena skrivaju istinu, jezični znak nije arbitraran nego motiviran). Varon je između analogista i anomalista.

Filologija kao grčka znanost bavljenje književnošću na znanstveni način: ispravljanje grešaka, tumačenje nejasnih mjesta, istraživanje života i djela autora. Prve teme su Homer (750) i Hesiod (700), disciplina formirana u 3. st. pne. – Aleksandrovi nasljednici traže kulturni prestiž, osnivaju biblioteke (Aleksandrija, Pergam), učenjaci katalogiziraju, prepisuju i proučavaju tisuće djela.

Aleksanrija - ptolemejevići: Zenodot iz Efeza (Homer), Apolonije Rođanin (Hesiod), Eratosten iz Kirene, Kalimah (305-245): Pinakes – najvažnija književna djela s podacima o sadržaju i autoru.

Pergam - Atalidi - Kratet iz Mala (Homer, alegorijsko čitanje); pergamena

Analogisti - jezične su promjene logične Anomalisti - prevladava navika (consuetudo), uzus

Saturae Menippeae - izgubljeno; rimska satira (Lucilije, 180-103); nadahnuo ga filozof Menip iz Gadare (3. st. pne), mješavina proze i stihova, kinik, ruga se aristokratskim tradicijama

Eumenides - protiv modernih filozofa; Marcipor - opis putovanja; Marcopolis - utopija; Sexagesis - mladić spavao 60 godina; Trikaranos - napad na prvi trijumvirat, politički? Kritika običaja, dekadencije. Jezik je kreativan, zaigran, arhaizmi, vulgarizmi, grecizmi. Prozimetri: Apokolokuntosis Seneke (4-65), Satyricon Petronija (27-66).

De re rustica očuvano u cijelosti, napisano 37 pne, 3 knjige, dijalog - poljoprivreda, stočarstvo, domaće životinje (osim pčela i riba). Sudjeluju različiti likovi (i Tit Pomponije Atik). Započeo Katon Stariji (234-149; r. r. 160) - Varon misli na prostrane vile i latifundije, na kojima rade robovi; luksuz poput ribnjaka i avijarija, spoj korisnog i ugodnog - nova ekonomska i trgovinska dinamika. Slika gospodara o sebi - važniji je dostojan i ugodan život nego tehnika (to je za robove); estetiziranje poljoprivrede. Zato je odabrana i dijaloška forma (Ciceron, Platon 428-348), digresije.

Ciceronov prijatelj i korespondent, kulturni organizator. Dugo živio u Ateni, naučio grčki savršeno. Na Kvirinalu - sastajalište kulturnih prvaka (Ciceron, Varon); piše izgubljena djela Liber annalis (povijest Rima do 49).

Nepot, rođen u Cisalpinskoj Galiji, u Rimu prijatelj Atika, Cicerona i Katula (84-54) koji mu posvećuje knjigu pjesama. De viris illustribus - biografije stranaca i Rimljana (ratnici, filozofi, povjesničari, govornici), barem 16 knjiga; De excellentibus ducibus exterarum gentium, Atik i Ciceron iz De Latinis historicis.

Cilj djela: sustavna usporedba grčke i rimske civilizacije po istaknutim pojedincima (nadahnut će Plutarha u 1-2 st ne). Nepot piše pozitivno o Hanibalu, kulturni relativizam - časno i sramotno nije isto kod Rimljana i Grka (glazba i ples kod Epaminonde); univerzalno: pietas, abstinentia, diligentia, prudentia.

Život Atikov - najoriginalniji i najuspješniji Nepotov rad. Problem - suvremenik, zazire od politike. Prikazan kao spoj starih vrlina i modernih vrijednosti, tradicije i osobnog spokoja - model za život pod principatom, bez sudjelovanja u politici.

O biografiji Grci - Aristotel (384-322): interes za prošlost, život velikih ljudi kao ključ za razumijevanje njihova karaktera; 3. st. pne u Aleksandriji i Pergamu – biografija je radno pomagalo za proučavanje pjesnika i umjetnika. Plutarh, Paralelni životopisi - Tezej i Romul, Aleksandar i Cezar, Demosten i Ciceron.

U Rimu: važnost u ritualima aristokracije - laudatio funebris; Varon - Imagines, Atik, Nepot. Najvažniji: Svetonije (70-130 ne), De viris illustribus, Životi careva (od Cezara do Domicijana)

Otium si essem consecutus, Fundania, commodius tibi haec scriberem, quae nunc, ut potero, exponam cogitans esse properandum, quod, ut dicitur, si est homo bulla, eo magis senex. Annus enim octogesimus admonet me ut sarcinas conligam, antequam proficiscar e vita. Quare, quoniam emisti fundum, quem bene colendo fructuosum cum facere velis, meque ut id mihi habeam curare roges, experiar; et non solum, ut ipse quoad vivam, quid fieri oporteat ut te moneam, sed etiam post mortem.

Da imam vremena, draga Fundanijo, opuštenije bih ti napisao ovo što ću sada izložiti prema svojim mogućnostima, imajući na umu da treba požuriti; jer ako je, kako se kaže, čovjek mjehur od sapunice, starac je to još i više. Osamdeseta me godina opominje da počnem pakirati prtljagu prije polaska na posljednje putovanje. Stoga, budući da si kupila imanje, koje želiš valjanim obrađivanjem učiniti plodnim, a mene moliš da na sebe uzmem brigu oko toga, dat ću sve od sebe; i to ne samo tako da te na nužne radove upozoravam dokle god sam živ, nego da mi to bude moguće i nakon smrti.

II.

Sementivis feriis in aedem Telluris veneram rogatus ab aeditumo, ut dicere didicimus a patribus nostris, ut corrigimur a recentibus urbanis, ab aedituo. Offendi ibi C. Fundanium, socerum meum, et C. Agrium equitem R. Socraticum et P. Agrasium publicanum spectantes in pariete pictam Italiam. Quid vos hic? inquam, num feriae sementivae otiosos huc adduxerunt, ut patres et avos solebant nostros? Nos vero, inquit Agrius, ut arbitror, eadem causa quae te, rogatio aeditumi. Itaque si ita est, ut annuis, morere oportet nobiscum, dum ille revertatur. Nam accersitus ab aedile, cuius procuratio huius templi est, nondum rediit et nos uti expectaremus se reliquit qui rogaret. Voltis igitur interea vetus proverbium, quod est 'Romanus sedendo vincit', usurpemus, dum ille venit?

Sane, inquit Agrius, et simul cogitans portam itineri dici longissimam esse ad subsellia sequentibus nobis procedit.

O svetkovini sjetve došao sam u hram Zemlje na molbu edituma, kako smo od naših starih naučili govoriti, ili od editua, kako nas ispravljaju ovi novi gradski intelektualci. Ondje sam našao Gaja Fundanija, svoga svekra, i ekvita Gaja Agrija Sokratika i Publija Agrazija, zakupnika poreza; gledali su Italiju naslikanu na zidu. Otkud vi ovdje, upitah; zar vas je ovamo dovela svetkovina sjetve, dokone poput naših očeva i djedova u to vrijeme? Mi smo tu, odgovori Agrije, čini mi se, iz istog razloga kao i ti, po editumovoj molbi. Pa ako je tako kao što naslućujemo, moraš skupa s nama čekati da se vrati. Bio ga je pozvao edil koji je zadužen za ovaj hram; još se nije vratio nego je ostavio čovjeka da nas zamoli da ga pričekamo. Jeste li onda za to da primijenimo staru izreku, onu "Rimljanin sjedeći pobjeđuje", dok on ne dođe?

Svakako, odgovori Agrije. I odmah, znajući da je najduži dio puta stići do izlaza, krene prema klupama, a mi za njim.

• Commentarii de bello Gallico, 7 knj
• Commentarii de bello civili, 3 knj

Književna vrsta hypomnema (memoar, skica, podsjetnik). Grčka analogija - Ksenofont (430-350), Anabaza - jednostavno pripovijedanje (401).

Izgubljeno: pjesme iz mladosti (August ih povukao iz cirkulacije), Ciceronu posvećeno De analogia o jeziku i stilu (54), Anticato u 2 knj. protiv Ciceronove Laus Catonis (46).

Dopune Cezarova korpusa, nepoznati autori:

• Bellum Alexandrinum
• Bellum Africum
• Bellum Hispaniense

Svojstva: elegantia (ograničen izbor riječi), analistički organizirano. Politička funkcija: je li Cezar djelovao u Galiji bez naloga senata? B. G. obuhvaća zbivanja 58-52. Nastalo možda 52-51, tijekom priprema za drugi konzulat, ili zimi tijekom ratovanja (to bi objasnilo stilske mijene od knjige do knjige, više ukrasa poput izravnog govora, sinonima u kasnijima). Aulo Hircije svjedoči da je Cezar pisao vrlo brzo (možda završnu verziju prema skicama?).

B. C. prikazuje zbivanja 49 (1, 2) i 48 (3). Objavljeno nakon Cezarove smrti? 47/46? Vidljivije politizirano, optužuje vladajuću senatorsku klasu kao korumpiranu (satira bez smijeha). Katonu su puna usta pravde, časti i slobode, ali je u borbi zbog osobne netrpeljivosti. C. naglašava da nije revolucionar tipa Grakha ili Katiline, da se zalaže za zakonitost. Obraća se uglednoj italskoj i rimskoj javnosti, želi ih udaljiti od senatora. Naglašava svoju želju za mirom i blagost prema pobijeđenima (nije ni Marije, ni Sula). Također odaje počast vlastitim vojnicima, od kojih su mnogi kao homines novi ušli u senat.

Cezarova historiografija nije ukrašena kao historia. Nema proemija, premda ima ekskursa. Nema naglašenih vrijednosnih ocjena. Pisana u trećem licu. Fortuna kao element slučaja, ali bez bogova i pobožnosti.

Ostali autori i djela Cezarova korpusa:

• B. G. 8 - Aulo Hircije (poginuo 43. kod Mutine u bici protiv Antonija), veza s B. C.
• B. A. 48-47 u Egiptu
• B. Afr. 46
• B. Hisp. 45

Obje potonje karakteriziraju arhaizmi, kolokvijalizmi, ne tako vješti ukrasi

C. nije bio čitan u školama ni u MA ni u ranom novovjekovlju. Tek u 19. st. Gali i Germani postaju interesantni.

Svetonije (70-130) spominje prvo govore, onda komentare, onda ostalo (i Ciceron hvali govore, postojala su i pseudepigrapha). O Terenciju: dimidiatus Menander.

Jeronimova Kronika (347-420), g. 96 ili 94 (možda je kršćanska izmišljotina, zbog epikurejstva):

T. Lucretius Carus poeta nascitur; qui postea amatorio poculo in furorem versus, cum aliquot libros per intervalla insaniae conscripsisset, quos postea Cicer emendavit, propria se manu interfecit anno aetatis XLIIII.

Donatus (IV st ne), Vita Vergili:

[Vergilius] Initia aetatis Cremonae egit usque ad virilem togam, quam XVII anno natali suo accepit isdem illis consulibus iterum, quibus erat natus, evenitque ut eo ipso die Lucretius poeta decederet.

Vergilije 70-19 pne

Ništa se ne zna o Lukrecijevu porijeklu. Možda Kampanac (u Neapolu je postojala epikurejska škola, u Pompejima se štovala Venus fisica). Ep je posvetio aristokratu Memiju (vjerojatno Gaj Memije, u. 49 pne, govornik i pjesnik, Katulov prijatelj i pokrovitelj). Lukrecije je vrlo obrazovan, možda je poznavao važne osobe kulture I. st. pne – Ciceron ga je cijenio i revidirao mu ep.

Heksametarski ep u šest knjiga, oko 7500 heksametara, nije provedena "zadnja ruka" dotjerivanja. Naslov odgovara Epikurovu izgubljenom proznom djelu Peri Physeos. Ne zna se kad je djelo nastajalo – Memije je bio pretor 58…

Ciceron, Ad Quintum fratrem 2, 9, 3:

Lucretii poemata, ut scribis, ita sunt: multis luminibus ingenii, multae etiam artis

Epikur iz Atene (341-270 pne). Škola je képos. Poučavao ne samo prijatelje, nego i robove, pa čak i žene! Filozofija se bavi prvenstveno potragom za srećom. Tajna je u tetrafarmakon:

• bogova se ne treba bojati
• smrti se ne treba bojati
• užitak (hedone, voluptas) je lako postići
• bol je lako podnijeti

Užitak je odsutnost bola: autarkeia. Donose ga samo prirodne i nužne pojave (jesti, piti, spavati). Prirodne, a ne nužne (fino jesti) treba umjereno prakticirati, a izbjegavati neprirodne i ne nužne (ambicija, pohlepa, slavohleplje).

Epikurejska fizika je materijalistička, slična Demokritovu (460–370 pne) atomizmu. Svemir je beskonačan i vječan, ništa ne nastaje i ne nestaje, samo se spaja i razdvaja, rekombinira. Atomi se sudaraju i spajaju, uzrok je clinamen, spontani i nepredvidiv otklon od crte gibanja. I duša je od atoma, kad se raspadne, nestaju osjeti i osjećaji – zato nema straha od smrti. Bogovi su ravnodušni prema ljudima.

Za razliku od Grčke, u Rimu vladajuća klasa ne odobrava epikurejstvo (Ciceronov najveći neprijatelj) – građane odvlači od javnog rada i ugrožava državnu religiju (zašto žrtvovati ravnodušnim bogovima?), koja je temelj poretka. Pa ipak, u I. st. javlja se interes pojedinaca iz vladajuće klase – traži se netko tko će učenje iznijeti u prikladnom obliku.

Tri grupe po dvije knjige (dijade): atomi (fizika, clinamen), ljudski svijet (smrt, teorija spoznaje, ljubav), kozmički fenomeni (svijet, čovjek, prirodne pojave, kuga u Ateni).

Najavljen, ali neostvaren opis prebivališta bogova; ep završava kugom u Ateni – trijumf smrti odgovara trijumfu života s početka, te su sile nepomirljive.

Didaktički ep. Iznenađujuće, jer je Epikur osuđivao poeziju zbog veze s mitom i opasnim izmišljanjem koje čitaoce odvlači od racionalnog poimanja stvarnosti. Lukrecija je vjerojatno vodila svijest o ukusu elite (važna poruka u lijepoj formi). Poznata usporedba o "škropljenju medom Muza" gorkoga učenja:

nam vel uti pueris absinthia taetra medentes cum dare conantur, prius oras pocula circum contingunt mellis dulci flavoque liquore, ut puerorum aetas inprovida ludificetur labrorum tenus, interea perpotet amarum absinthi laticem deceptaque non capiatur, sed potius tali facto recreata valescat, sic ego nunc, quoniam haec ratio plerumque videtur tristior esse quibus non est tractata, retroque volgus abhorret ab hac, volui tibi suaviloquenti carmine Pierio rationem exponere nostram et quasi musaeo dulci contingere melle

(Lucr. 4, 15-25)

Uzori: Empedoklo (V st) Peri physeos – otkrovenje istine, organizacija građe, heksametar. Zato ga Lukrecije hvali na kraju I. knj.

Razlika prema ostalim rimskim didaktičkim pjesnicima: oni funkcioniraju unutar helenističke tradicije – tehničke teme bez filozofije, opis impresivnih fenomena. Lukrecije traži uzroke, objašnjava racionalno sve u čovjekovu životu i svijetu. Čudesno treba istražiti: non est mirandum, nec mirum.

Odnos autora prema čitaocu-učeniku: stalna poticanja da ustraje i marljivo slijedi, da se preobrazi u heroja, da se oduševi učenjem čak i kad se radi o strašnim istinama i temama. Lukrecijeva uzvišenost: oluja, beskraj svemira, vječnost prošlosti i budućnosti uvlače čitaoca u učenje. Lukrecije iznosi i silogizme, reductio ad absurdum, analogije (za daleko ili sitno), dramatizacije (zamišljeni sugovornik) i satiričnost (dijatriba, filozofsko-moralni žanr Biona iz Boristena 325–255 pne).

Knjiga 3: strah od smrti: duša je materijalna, te stoga smrtna; 29 dokaza – neodoljiva snaga uvjeravanja. Personifikacija Prirode na kraju knjige: poziva čovjeka da napusti život kao sit gost gozbu (ako život nije bio lijep, tim ga je lakše napustiti).

Nije svrha samo poučavanje – ni potpuno, ni namijenjeno učenicima; preobrazba stručne i teške teme u poeziju. Izmislili helenisti (III-II st pne) – izazov virtuozima.

Hesiod (VIII-VII st pne): Djela i dani, poziva brata da se posveti poljodjelstvu. Njegovi tehnički opisi dio su šire slike.

Parmenid, O prirodi (r. 540 pne), Empedoklo iz Agrigenta O prirodi, Očišćenja – poučavanje proročkim tonom, uz alegorije i slike, uz ekshortacije čitalaca.

Helenisti. Bez filozofskih interesa. Arat Fenomeni (astronomija), Nikandar Otrovne životinje, Protuotrovi; Apolodor iz Atene Geografija.

U Rimu, Enije (239–169): Epicharmus (filozofija), Hedyphagetica (fino papanje). I.st: Ciceron prevodi Arata, Varon iz Ataksa piše Chorographia. Vergilije (70-19 pne) Georgike (29 pne), Hesiod i Nikandar. Ovidijeva (43 pne - 17 ne) zločesta inovacija: Umijeće ljubavi, Lijek od ljubavi, Kozmetika.

Suprotno Ciceronu, današnji kritičari smatraju Lukrecija neuglađenim i arhaičnim, katkad prozaičnim i repetitivnim. Uočljiv je manjak filozofske terminologije (u latinskom; patrii sermonis egestas – perifraze, npr. atomi su semina / primordia rerum, corpora prima i kalkovi: homoeomeria) – opisi, slike, primjeri. Tako intelektualan diskurs dobiva na emocionalnoj snazi: kontrast između kolokvijalnog i uzvišenog (govorno i epsko-tragično, grubo i elegantno, čudesno i uznemireno, rasuđivanje i invektiva): enthusiasmós u službi didaktičkog zadatka.

Ponavljanja: znak nezrelosti? Imaju didaktičku funkciju (i Epikur je preporučivao kratke, pamtljive formule za ponavljanje). I obraćanja čitatelju se ponavljaju, i logične veze (prijelazi: adde quod, quod superest, praeterea, denique) – olakšavaju snalaženje.

Jezični uzor: Enije (239–169): složenice (suaviloquens, altivolans, navigerum, frugiferens), neologizmi, osobito prilozi (filatim, moderatim, praemetuenter), aliteracije, asonancije, arhaične konstrukcije. Uočljivo: infinitiv na -ier i završetak -ai u G.

Lukrecije pokazuje da je poznavao grčku književnost: Homer (VIII. st), Platon (427-347), Eshil (525-455), Euripid (485-406), Tukidid (460-396).

Između doba reforme Grakha i Sule i Marija (prelaz iz arhajskog u klasično doba) postoji kontinuitet u prozi - govornici i historiografi ustrajno pišu. Nova je vrsta filozofska književnost (Lukrecije, Ciceron).

U poeziji se, međutim, javlja nešto novo. Epika je nakon Enija (239-169) zamrla, drama također. Mijenjaju se književne vrste (Lucilije najavljuje takvu promjenu).

Katul i Lukrecije: lirika / epilij i didaktički ep. Uvoz helenističke poetike. Njihovu će inicijativu prihvatiti Vergilije i Horacije (dodajući nove sadržaje).

Neoterici su skupina pjesnika 100–50 pne. Krstio ih Ciceron, usputno, u pismu Atiku: "avangarda". U optjecaju i termini "poetae novi", "cantores Euphorionis" (helenistički elegičar). Trag svjesne razlike u odnosu na tradiciju (program).

Važna im je forma, dotjeranost. Zahtjevni metri, stil; protiv brzog stvaranja, za dotjerivanje. Preferiraju male vrste: epigram, lirska pjesma, epilij. Skloni su neobičnim riječima, neobičnoj građi, malo poznatim motivima: poetae docti.

Uzor: Kalimah (305-240), voditelj Aleksandrijske knjižnice, želio osvježiti pjesništvo potonulo u oponašanje obrazaca: elegancija oblika, uho, slike, formulacije, kompozicija. Protiv dugih tekstova, cijene preciznost.

Rimska reinterpretacija. Ne radi se o kasnoj fazi književnosti, nego o usporavanju i discipliniranju "brzopletosti" mlade književnosti.

Od predstavnika poznajemo samo Katula; pozdravlja djelo Helvija Cine: Smyrna (epilij o incestu – zaljubljena u oca), oko 55, radio devet godina – dovoljno učena i nejasna da je dobila filološki komentar u Augustovo doba.

Posveta Korneliju Nepotu – alegorija: lepidus, novus, expolitus; nugae (zapravo vrlo ozbiljno shvaćene).

Teoretičar, glava škole: Gaius Valerius Cato: Lydia (ljubavna), Dictynna (kretski mit).

Prethodnik: Laevius, šest knjiga Erotopaegnia (mitološki, različiti metri, frivolno).

Gaius Licinius Macer Calvus, sin političara i historiografa Gaja Licinija Macera; i sam je bio govornik, ne toliko otuđen od politike kao Katul. Io, napada ugledne Rimljane.

Marcus Furius Bibaculus – vrijeđa Cezara.

84-54, jedva trideset. Iz Verone (iz sjeverne Italije su i Valerije Katon i Helvije Cina, Furije Bibakul je iz Kremone). Zajedno s Cinom prati 57. Gaja Memija (adresat Lukrecijeva epa) u Bitiniju. Povratak kod Troje.

Lezbija (Apulej otkrio) – sestra Klodija Pulhera, Ciceronova neprijatelja (Pro Caelio).

Zbirka 116 pjesama. 1-60 kraće pjesme u raznim metrima; 61-68 helenističke duže pjesme (heksametri, distisi); 69-116 epigrami (elegijski distih). Teški metri (galijamb).

Pjesme s povodom, postoje i samostalno. Kraće su pjesme naizgled spontane, svakodnevne, prozaične (mimetičnost, rafinirano: Kalimah i Teokrit isprobavaju "realizam"). Sredina uzvišenija. Piše i Cezaru i Ciceronu.

U sredini: objektivne teme – mitologija (Pelej i Tetida / Arijadna na Naksu), Berenikina kosa. Najbliže helenističkim načelima.

Izmjene ugođaja, tona, blizine i distance, nježnog i grubog, intime i opscenosti, igranja i strasti.

Vezati se uz ženu bilo je moguće samo zato što su država, društvo, obitelj izgubili privlačnu moć. Ciničnost bogaćenja u provinciji, bogaćenja Cezarovnih miljenika. Od Katiline do Cezarova konzulata – najniža točka rimske politike.

Utjecaj na Propercija i Tibula. Zaboravljen u kasnoj antici i srednjovjekovlju: Rather, biskup Verone (X. st) – ima kodeks, otkriven tek početkom XIV. st.

Atena V. i IV. st. – iznimno popularne vrste su komedija i tragedija. Kolektivna refleksija o temama demokracije i politike. Kontekst: vjerska svečanost, Dioniz. Okupljanje naroda, čitav polis sudjeluje u političkom i vjerskom životu. Velike Dionizije (proljeće), Leneje (siječanj).

Od 240. pr. Kr. (I. punski rat: 264–241) – Livije Andronik priredio prvu kazališnu izvedbu na latinskom. Uspjeh traje preko stotinu godina. Svi rimski pjesnici za koje znamo pišu za pozornicu, često u svim kazališnim vrstama. Predstave imaju državnu podršku (pretori i edili organiziraju), plemstvo podržava umjetnike, narod uživa (osobito u Plautovoj palijati).

Uspjeh i difuzija ravni onima figurativne umjetnosti, svakako veći od onih "književnosti za čitanje" (analogija s filmom ili TV). Javljaju se profesionalna udruženja autora i glumaca, književne polemike i programatske izjave (ovo podrazumijeva javne rasprave o finesama dramaturgije i književne kritike).

Izvori: tekstovi (cijeli i u ulomcima), povijesni podaci, starine, arheologija, književnost.

Palijata i koturnata Sve su kazališne vrste uvozne. Grčkog su porijekla glavni komički žanr, palijata (pallium = vrsta grčke odjeće; autori Plaut 254-184, Cecilije Stacije 220-166, Terencije 195/185-159?) i koturnata (prema obući s visokom petom; Livije Andronik 284-204, Enije 239-169, Pakuvije 220-130, Akcije 170-86).

P i K događaju se u Grčkoj i imaju točne i poznate grčke modele – (kultivirana) publika ih poznaje i uspoređuje.

Togata i preteksta – rimski sadržaj: togata / trabeata i preteksta (potonju nose rimski dužnosnici – u tragedijama se pojavljuju likovi visokog ranga): rimske varijacije prema grčkim pravilima (dramaturškim i stilskim). Događaji rimske povijesti zamjenjuju mitove atičke tragedije; inspiraciju daju Sofoklo i Euripid (5. st. pne). Ne znamo kako je izgledao rimski / italski element.

Etruščanski udio vidljiv u terminologiji: histrio, Livijevo svjedočanstvo. Sigurno je da su Etruščani priređivali glazbene i plesne spektakle; ne znamo ništa sigurno o njihovoj glumi ili o prihvaćanju grčkih žanrova.

Veza s vjerskim svetkovinama samo je formalna – okuplja se puno ljudi i očekuju zabavu. Grčka je veza s religijom mnogo dublja – radi se o svojevrsnoj žrtvi bogu (Dionizu). Javne izvedbe molitava i himana u Rimu nemaju veze s kazalištem.

Ludi scaenici: ludi Romani, u čast Iovis Optimi Maximi (Livije Andronik); u doba Plauta i Terencija (230-160), četiri prigode za kazališne izvedbe: ludi Romani u rujnu; ludi Megalenses (Magna Mater, travanj); ludi Apollinares (srpanj); ludi plebeii (I. O. M. studeni). Organiziraju edili ili gradski pretori. Tada se priređuju i borbe gladijatora i slični oblici kolektivne zabave.

Država i magistrati snose novčane terete, pregovaraju s autorom i s dominus gregis (šef trupe, impresarij; slavan je Terencijev suradnik Lucije Ambivije Turpion).

Scenografija prvo je kazalište od kamena izgrađeno tek 55. pne, dotad su zgrade bile drvene i privremene. Palijata je imala sve efekte grčkog kazališta: događa se na otvorenom, ispred dvije ili tri kuće, smjer na trg i izvan grada (konvencionalno).

Maske su se koristile od 150, za Plauta nismo posve sigurni. Olakšavale su prepoznavanje tipova: starac, zaljubljeni mladić, gospođa-majka obitelji, svodnik, rob, parazit, vojnik. Maske su omogućavale i neku vrstu mimike (pokretni dijelovi, otvori za oči). Važno je što Plautovi prolozi referiraju na tipove, ne na imena. Maske olakšavaju i igranje – isti glumac može imati više uloga.

Tipovi i psihologija Plaut radi sa stereotipovima, komika je u radnji i riječima; Terencije se bori protiv ovakvog pristupa, produbljuje psihologiju.

Collegium scribarum histrionumque osnovan 207 pne, profesionalno udruženje. Glumački je zadatak infaman, pristojni se ljudi (ni oni rođeni slobodni) njime ne bave. Ograničen domet priznanja: autori = glumci, scriba (poeta tek kasnije – Enije / Terencije).

Utjecaj na izbor tema – komitenti su vlast, nobiles, i pojedini plemićki klanovi / obitelji (aristokracija); povijesne radnje također su diktirane željama naručitelja – junački podvizi, osvajanja predaka. Preteksta nije samo nacionalna i nacionalistička, nego i personalna propaganda. Tako nečega nema u komediji, gdje je najvažnija publika, vrlo miješana.

Komedija bez politike za razliku od stare atičke, nema kritike društva ili običaja, ni osobnih napada (za razliku od Aristofana). Realizam komedije daleko je od političke stvarnosti. Iznimka su možda Nevijevi napadi na porodicu Metela (zbog čega je završio u zatvoru), ali to ne možemo ustanoviti.

Uz "redovne" vrste javlja se i vrlo uspješan pučki žanr, atelana (slična talijanskoj Commedia dell'Arte). Po gradu u Kampaniji, oskička kultura; izvedbe se javljaju još prije institucionalnog kazališta. Nema profesionalnu infrastrukturu, radi se o improvizacijama – jednostavna komika igara riječi, farse, prostota u duhu fesceninskih improvizacija. Najvažnije: stalne i prepoznatljive maske – Bucco, Dossennus, Maccus (Plautov nomen!).

Utjecaji na institucionalni teatar: ista publika, i atelana prima grčke utjecaje. Plaut, Cecilije Stacije, obnova početkom I. st. u obliku koji je više književan.

Vergilije je takav status dosegao u tri stupnja. Prvi su bile Ekloge (eclogae) "odabrani komadi", 42-39 p.n.e., heksametarske pjesme u tradiciji helenističkoga pjesnika Teokrita (Sirakuza, 4/3. st. p.n.e.), koji je pisao o životu pastira, njihovim brigama za ovce i koze, njihovim sretnim ili nesretnim ljubavima, pjevanju i sviranju frule – Teokrit je realist, piše književni mim, oponaša stvarnost, bez sentimentalnosti i identifikacije (bilo je i Teokritovih mima iz grada, himana, žalopojki, erotskih elegija). No ispod ove površine kriju se aluzije na književni život u kulturnim centrima helenizma. Vergilijeve adaptacije zadržavaju pejzaž (pastiri) i situacije (izmjenično pjevanje, pjevačko nadmetanje), ali mijenja se značenje onoga neizravno rečenog. I "mjesto radnje" postaje peloponeska Arkadija. Složena i osebujna kombinacija fantazije i stvarnosti, komponirane kao cjelina, prvi primjer takva dostignuća u Rimu. E. 10 zaključni je komad, E. 1, 1 citira se na kraju Georgica. Dramatske ekloge smjenjuju pripovjedne (neparno / parno). Pjesnik se identificira s likovima: subjektivno, patetično-sentimentalno.

Vergilije je tako obnovio bukolsku poeziju, pa joj je i proširio dosege, uključujući u zbirku "maskirane" pjesme (oduzimanje zemlje, život pjesnika – bukolski pjesnik pjeva o elegijskom, sudbina Rima – smrt Dafnida) i, osobito, pjesmu koja nadilazi bukolske konvencije. Četvrta ekloga ima oblik sibilinskoga prorčanstva, a pjeva o zori novog doba, o povratku prvobitnog zlatnog vijeka. Barem tisuću godina četvrta je ekloga čitana kao najava Kristova rođenja, te je Vergilije imao mjesto uz proroke Staroga zavjeta. Pastorala kako ju je oblikovao Vergilije (po motivima, temama, likovima) ima utjecaj koji nadilazi rimsku književnost – zahvaća sve nacionalne književnosti renesanse i baroka (Dinko Ranjina, M. P. Katančić, latinisti).

Između 37. i 29. – sedam godina, u neoteričkom stilu – Vergilije je napisao didaktički ep o poljoprivredi, Georgike (4 knj). I ovdje je mogao slijediti helenističke uzore poput Arata i Nikandra (Georgika 2. st. p.n.e.) i Teofrasta (3. st. p.n.e), ali i Lukrecija (99-55; Epikur) i Varona (116–27, Res rusticae) – sinteza dotadašnje grčke i rimske književnosti. Kombinacija helenizma i arhajske grčke epike: Hesiod (750-650), Djela i dani – Ascraeumque cano Romana per oppida carmen. Vergilije je i ovdje nadišao helenistički cilj (učiniti neprivlačnu građu privlačnom za književnog znalca umjetničkom virtuoznošću). Vergilije predstavlja poljoprivredu, ali i Italiju kao "zemlju seljaka"; Oktavijan se spominje kao Cezar, i pjesnik moli da mu bogovi daju da obnovi zemlju uništenu građanskim ratovima. I opet je helenistička vrsta stekla novu dubinu, i formom i sadržajem: tehnička tema i njezin raspored poprimaju kozmološku i antropološku značajnost. Vergilije je Oktavijanu 29. p.n.e. pročitao čitav ep – znamo da je car ponavljao želju da Vergilije epom proslavi obnovu rimske države, i Augustove vlastite pothvate.

Georgike: posvećeno Mecenatu (izbačen dio o Korneliju Galu). Četiri knjige: obrađivanje polja, voćarstvo i vinogradarstvo, stočarstvo, pčelarstvo. 1 i 2 biljke, 3 i 4 životinje. Sve bliže ljudima i civilizaciji. 1 i 2 imaju trodjelnu formu, 3 i 4 dvodjelnu; 1 i 3 imaju duge proslove (proemije); 1 i 3 su mračne, 2 i 4 svjetlije. Paralela s kompozicijom Horacijevih Oda. Tehničke su upute u drugom planu, važne su refleksije o ljudskoj egzistenciji. Ne pouka seljaka, već prikaz i interpretacija njihova života. Helenistički pripovjedni epilij u 4. knj: nastanak pčela iz goveđe lešine, Aristej, umetnuta pripovijest o Orfeju.

Od pojave Georgica Vergilije je slavan, njegova slava ne prestaje. Za života je postao školski autor i tema filoloških istraživanja.

Ostatak života, do smrti u pedeset prvoj godini (19. p.n.e.), Vergilije je radio na glavnome djelu, mada će ostati nedovršeno, mada će ga prijatelji Varije i Plocije Tuka postumno objaviti protiv Vergilijeve volje.

Eneida ima dvanaest knjiga, pripovijeda Enejin bijeg iz osvojene Troje, njegova lutanja i dolazak u Italiju, te rat koji je Eneja vodio kako bi osvojio Lacij i omogućio utemeljenje Rima. Tako Vergilije povezuje svojevrsnu rimsku Odiseju s rimskom Ilijadom, takmičeći se s Homerom (potraga – unutarnja borba; Lacij – vanjska borba). Sve što se od epa traži: bogovi, podzemlje, poredbe, početak in medias res, umetnuto pripovijedanje u prvom licu (pad Troje, lutanje). Subjektivna varijacija Homera – Enejina priča osvaja Didonino srce.

Dva dijela: 1-6, 7-12, ali i tetrade: 1-4 Kartaga, 9-12 borbe u Laciju, s vrhuncem – dvoboj Eneje i Turna. 5-8: emancipacija junaka, motivacija borbe: epizode.

Vergilije je razradio stariju, nepotpunu tradiciju povezivanja Eneje (junaka trojanskoga rata) s različitim mjestima u Italiji. No Vergilije je više od mitografa: on smješta radnju i događaje grčke mitologije u kontekst vlastite stvarnosti, tumači povijest iz perspektive Augustove obnove. Herojska djela Enejina imaju samo jedan cilj, i sam ga protagonist saznaje postupno, a konačno tek u veličanstvenoj sceni podzemlju (6. knj) – sudbina mu je da započne utemeljenje Rima i njegov uspon do vladavine svijetom, kao što su bogovi predvidjeli. Ovaj je mit samo početak opsežnoga, kosmološki utemeljenog povijesnog konstrukta, a junak je samo izvršitelj božanskoga općeg plana koji je jasan postao tek u Vergilijevo doba: imperium sine fine dedi.

Excudent alii spirantia mollius aera,
credo equidem, vivos ducent de marmore voltus,
orabunt causas melius, caelique meatus
describent radio, et surgentia sidera dicent:
tu regere imperio populos, Romane, memento;
hae tibi erunt artes; pacisque imponere morem,
parcere subiectis, et debellare superbos.

Vulkanov prikaz bitke kod Akcija na Enejinu štitu.

Ovdje se možemo pitati je li Vergilijev ep nastavak grčke mitološke (Homer, Apolonije Rođanin c. 250 p.n.e) ili rimske historiografske tradicije. On je i jedno i drugo: fikcija mitske prapovijesti (Katon 234-149, Origines; Nevije 270-201 – Trojanci u Kartagi) objašnjava tijek rimske povijesti do Augustova doba. No ovo objašnjenje nije ``tipološko'' – ne može se dokazati da svi likovi i događaji Eneide imaju paralelu u novijoj rimskoj povijesti. Svakako postoje neki namjerni paralelizmi, ali u cijelosti je odnos između prošlosti i sadašnjosti drugačiji: jedno objašnjava drugo, kao početak i kraj ostvarenja općega božjeg plana u čijem je žarištu Rim. Mit se pretvara u povijest, a povijest biva iznova omitotvorena.

Niti obuhvatno pripovijedanje Enijevih (239-169) Anala, niti pohvala caru u stilu helenističkih panegirika Aleksandru.

Eneida je djelo vrlo obrazovanog, čak učenog pjesnika. Svaki detalj pokazuje da autor poznaje filozofiju i retoriku svoga vremena; u potpunosti vlada pjesničkim oblicima i metrom, aluzijama i eksplicitnim referencijama; izvrsno poznaje kanon grčko-rimske književnosti, njezine gramatičke, antikvarske, poetološke interpretacije. Vergilijevo je pjesništvo tako prava suprotnost naivnoga pjesništva.

Metrički nedovršeni stihovi (58 na broju), proturječja u kronologiji.

Eneida je vrlo brzo zamijenila Enijeve Annales (239-169 p.n.e.) u školskome kanonu i postala rimski nacionalni ep maius Iliade (Propercijeva izjava još prije no što je ep objavljen). Navodno je Qu. Caecilius Epirota, oslobođenik i profesor grčkoga porijekla, oko 25. prvi uveo Vergilijeve tekstove u obrazovni program. Vježbe svih vrsta, učenje čitanja, izdanja, komentari – sačuvani radovi kasne antike, kad je V. bio jednako važan za pogane i kršćane: temelj kulture, izvor mudrosti (Makrobije, c. 420, Saturnalia; Servije c. 400, Donat c. 350) – za kršćane, uzor za biblijsku epiku i pjesništvo. Vergilijev utjecaj nadišao je povijest epa; što se žanra tiče, svaki ep rimske ili poslijerimske književnosti zauzima neki odnos prema Vergiliju. Osim toga, za svijet antičkoga latiniteta i za srednjovjekovni latinitet Vergilije je postao arhetip pjesnika čije djelo, iznova reinterpretirano, određuje standarde pjesništva općenito: Dante, renesansa.

Parios ego primus iambos
ostendi Latio, numeros animosque secutus
Archilochi, non res et agentia verba Lycamben

Povratak jambografima (Arhiloh s Para, 680-645: lirsko ja, agresivan, skeptičan i ciničan) – težnja rimskoj originalnosti: pjesme prigodne, refleksivne, ljubavne, političke (nema kod Arhiloha! Ep. 16, poziv sugrađanima da se presele na Otoke blaženih); teme iz okoline, doživljaji. Poredano po metrima. Forma: dva stiha, drugi stih kraći od prvog (jambe su pisali Lucilije 180-103 / 30 knjiga satira, Katul 84-54). Druga epoda – ruganje idealiziranju seoskog života (Bukolike!).

Paupertas impulit audax
ut versus facerem

(Ep. 2, 2, 51)

Ep. 16 – dijalog s Vergilijevom Buk. 4:

Altera iam teritur bellis civilibus aetas,
suis et ipsa Roma viribus ruit.

Satire srodne jambu - kritika ljudi i političko-društvenih prilika. Ali satire ne napadaju nužno određene osobe, nego općeljudske slabosti. ridentem dicere verum - poruga, grdnja, ali i duhovitost. Opuštenija vrsta heksametra, bliska današnjem proznom eseju: sermones, razgovorni ton. Želi biti formalno dotjeraniji od Lucilija.

Knj. 1 = 10 pjesama (kao Verg. Ekloge) – protiv pohlepe, preljuba, ulizivanja; pripovijesti (Iter Brundisinum, brbljavac); autobiografija (nisko porijeklo).

Knj. 2 = 8 pjesama, tematska simetrija

Lezbijska lira = eolska pjesma: Alkej (10 knj u Aleksandriji), Sapfo (9 knj, preveo Katul), 630-570; borbe plemića za vlast, tiranija; lirika = pjevanje uz pratnju lire; melika (pjevanje). U doba Horacija već se samo recitira. Aleksandrijski filolozi – kanon devet liričara: Sapfo, Alkej, Anakreont, Alkman, Stesihor, Ibik, Simonid, Pindar, Bakhilid. Horacije spominje Pindara i Simonida, Alkeja i Stesihora, Anakreonta i Sapfu.

Teme: politika, država, građanski ratovi, Augustova obnova – Od. 3, 1-6 "rimske ode", ciklus u alkejskoj strofi. Himna bogovima (i šaljiva himna vrču 3,21), napitnica, ljubavna pjesma (3,9), prijateljstvo, filozofija (carpe diem 1,11).

Metri: eolska lirika, alkejska i sapfička strofa, asklepijadska (helenistički pjesnik, ali oblik postoji kod Alkeja). Citati grčkih pjesnika: Nunc est bibendum – Νῦν χρὴ μεθύσθην (frg. 20 / 4), država kao brod, gubitak štita, Pindar (522-443).

Intervallum lyricum: uspjeh zbirke 1-3 izostao, između poslanice u stihovima; novi impuls daje sekularna proslava (saeculum = 110 godina, 17 pne, nakon Vergilijeve smrti).

Djelo pjesnikove starosti, bez imenovanja grčkog uzora. Heksametar kao satire, pjesnik-filozof, autarkija, put ka sreći. 20 pjesama prve knjige oponašaju prava pisma, intimni razgovor s konkretnim osobama (Mecenat, Tibul, Tiberije; Bulatije). Konvencionalne teme: raspitivanja, pozivi, preporuke. Pitanja etike.

Knj. 2: književnost. Caru o suvremenoj literaturi. Obrazlaže zašto je odustao od lirike. Pizonima - teorija, suma bitnih spoznaja, kombinacija pisma i didaktične pjesme – pitanja stila i prikaza karaktera, pod utjecajem helenizma (za razliku od Aristotelove 384-322 Poetike, oko 335).

Nije školski autor, nego lektira. Satire: Perzije, Juvenal. Izdanja, komentari (Porfirije); Svetonije – biografija.

MA – moralni filozof, teoretičar stvaralaštva. Ode – novi vijek (od Petrarke), najpopularniji u prosvjetiteljstvu.

Izvori: grčki mitovi, doživljeno. Elegijska, didaktička, epska djela (istovremeno). Nepoznato: drama (tragedija Medeja).

• Amores (najslavnije uz Metamorfoze, 20-15 pne, 5 / 3 knj: ljubav kao

igra, pobjednik umjesto roba; opisi pojedinih situacija i opća razmatranja Militat omnis amans; Corinna)

• Epistulae heroidum: 14 mitskih (Penelopa Odiseju, Filida Demofoontu, Briseida Ahileju); 15 knjiga Sapfo Faonu; 6 parova – Paris Heleni, Leandar Heroji, Akontije Kidipi. Psihološka stanja važnija od priča.
• Oko Kristova rođenja: Ars amatoria (+ De medicamine faciei, Remedia amoris). Ars kao kontrast Vergilijevim Georgikama – elegantni gradski svijet, ljubav kao galantna igra, hetere (bračna ljubav i pederastija ga ne zanimaju). Sustavnost: Ars 1 i 2 za muškarce: gdje naći djevojku, kako je osvojiti; 2 - kako je zadržati. Ars 3 za dame: vanjština, vještine (pjevanje, književnost), ponašanje. Figurae Veneris na kraju. Seks umjesto ljubavi, moralne norme nisu važne.
• Remedia amoris – važna je stoička tema savladavanje afekata

Veći ciklusi: Metamorphoses, Fasti (nedovršeno)

• Metamorfoze 1-8 po Kr: 15 knj, tvrdi da ga je spalio kad je bio prognan. Oko 250 priča isprepleteno, od početka svijeta do Cezarove apoteoze: 1) svijet - otmica Evrope; 2 Teba - Argonauti; 3) Argonauti - Troja; 4) Troja - August. Veze i premošćivanja stvaraju perpetuum carmen, različita građa (komična, tragična), različiti stilovi (patetično, ironično, sentimentalno), različiti mitovi. Odgovor na Eneidu (i njezin "kraj povijesti"). Nije religiozno - okvir za prikazivanje ljudi. Irealno prikazano realnim (filmovi): "pseudo-naturalizam".
• Fasti (dies) - etiologija: uzroci svečanosti i običaja u Rimu, po kalendaru. Kao Propercije u 4. knj. elegija, ali sustavno. Sačuvano 1-6, do lipnja; nedovršeno. Naoko "na liniji" režima, zapravo jednako moderno.

Progonstvo, ciklusi elegija kao pisma:

• Tristia (5 knjiga pjesama, adresati se ne imenuju); 1. knj. još tijekom putovanja; 2. knj samo jedna pjesma Augustu; ostale knj. (10, 11, 12 u Rimu) – autoportret piščev na kraju knj. 4
• Epistulae ex Ponto (4 knj): 3 obj. u proljeće 13 po Kr, izdavač Brut; 4. knj. iz piščeve ostavštine. Upućeno uglednicima, Germaniku, prijateljima, supruzi.
• uvredljiva pjesma, 322 distiha: Ibis (po izgubljenoj Kalimahovoj invektivi)

Sačuvana i neka djela koja su Ovidiju tek pripisana (Nux, Consolatio ad Liviam). Bio je vrlo čitan, ali ne u školi. Utjecaj jača od vrhunca srednjeg vijeka: ethicus.

Conte: Kvintilijan (35-100): elegia quoque Graecos provocamus = svijest o zrelosti vrste. Kanon: Kornelije Gal (70-26 pne), Tibul (55/50-19 pne), Propercije (49/47-16 pne), Ovidije (43 pne - 17/18 ne).

Definicija: elegijski distih (heksametar + pentametar, tj. dvije prve polovice heksametra), ljubavni sadržaj, autobiografski karakter / diskurz. Osobno iskustvo, tipične situacije (ponavljaju se), uloge, ponašanje, etika (Propercije).

Helenistička pretpovijest: zove se po metru, jonskog porijekla, od 7. st, različiti konteksti javnog i privatnog života. Fuhrmann: rječnik i formule epa. Ratnička elegija (Kalin, Tirtej 7. st); Solon i Teognid = politička, moralistička; Mimnermo (druga pol. 7) = povijesno-mitska, erotska e. (Nanno, po imenu frulašice). Fuhrmann: simpotika. Horacije i Ovidije svjedoče o elegiji-tužaljci, tragovi u Euripidovoj Andromahi. Antimah iz Kolofona (5/4 st): Lida (umrla draga). Antimah je važan lik tradicije, fokusira različite elemente (osobni doživljaj inspirira mitološko pripovijedanje). Slijede ga Fileta (4/3 st: Bitida), Hermesijanakt (druga pol. 3, Leontion s katalogom zaljubljenih pjesnika).

Helenistička je elegija izrazito narativna (doctrina, tumačenje porijekla kao u Kalimahovim 310-240 Aitia).

Autobiografski i subjektivni element nepoznat je u helenističkoj elegiji (time se bave epigrami), ali epigram nije tako snažno povezan s mitom. Fuhrmann: duhovita intelektualnost i stereotipnost motiva oduzimaju osobnost epigramu. Utjecaj Katula: 68 (smrt brata i ljubav prema Lezbiji), 76 (pokušaj oslobađanja).

Kratkovječnost vrste (Fuhrmann). Povijesni kontekst – reakcija na građanske ratove. Ovidije, premlad za te traume, ne dijeli izvorni impuls.

Stalne teme "subjektivne ljubavne" elegije (helenistička je erotska elegija objektivna – ljubav kroz optiku mita; epigram je subjektivan, ali sažetiji). Ljubav nadasve. Život kao servitium, prevrtljiva domina. Mnogo boli i patnje, tužaljke. Mit nudi bijeg, kao mjesto nevinosti ili zlatnog doba = idealizacija. Nequitia, dekadentan život; pjesnik odbija dužnosti građanina (civis), vrijednosti vojnika, umjesto rata i napora – ljubav (vojnik ljubavi, odan i posvećen sto posto).

Elegija i mos maiorum: premda se deklarativno buni protiv društvenih vrijednosti, ovakvim radikalno posvećenim pristupom elegija zapravo potvrđuje te vrijednosti (ova kontradikcija izaziva nestabilnost u sustavu, odakle stižu Propercijeve i Ovidijeve patriotske pjesme). Abnormalna ljubav uspostavlja se kao bračna veza, traži fides (Fuhrmann: paradoks ljubavi koja ne traži brak, ali zahtijeva vjernost), čuva je pudicitia, odbija luxuria i rafinman.

U tom je sustavu poezija sredstvo zavođenja, jamči vječnu slavu dragoj. Zato pjesnik odbija uzvišenu muzu (recusatio) radi strasti. Sve je to potaknuo Katul, skupa s neotericima: obrat u ukusu (Kalimah), moralna pobuna (otium). Formalna elegancija i intenzitet afektivne angažiranosti.

Vergilijev prijatelj (10. ekloga, laudes Galli izbačene iz G. 4). Cicero Petu o Kiteridi = Likoridi (ljubavnica Bruta, Antonija, Gala – potonji je o njoj sastavio četiri knjige elegija):

Cic. fam. 9.26:

audi reliqua: infra Eutrapelum Cytheris accubuit. 'in eo igitur,' inquis, 'convivio Cicero ille, quem aspectabant, cuius ob os Graii ora obvertebant sua?' non me hercule suspicatus sum illam adfore. sed tamen ne Aristippus quidem ille Socraticus erubuit, cum esset obiectum habere eum Laida. 'habeo,' inquit, 'non habeor a Laide'

Gal na papirusu iz Kasr Ibrima.

Vrlo malo znamo o životu, čak ni gdje je rođen. Oko 50 pne (Propercijev vršnjak), umro 19 pne ili kasnije. Ekvit i zemljoposjednik, i on pretrpio štetu zbog oduzimanja zemlje za Oktavijanove veterane. Štićenik Marka Valerija Mesale Korvina, trećeg od mecena Augustova doba (Mecenat, Azinije Polion).

Djelo tri (kasnije preraspodijeljene u četiri) knjige: Corpus Tibullianum. T. je autor 1 i 2. Ostalo: Ligdam (6 pjesama o Neeri), panegirik Mesali (heksametri), 5 o Sulpiciji i Cerintu, 6 epigrama Sulpicije (jedine autorice rimske književnosti)

Tib. 1: 10 elegija o Deliji (tj. Planiji; 32-26/25); Tib. 2: 6 o Nemezi. Izmjenjuje se s pederastijskim elegijama (Marat). "Elegijsko ja" kao kostim, bukolski motivi, ne nevezani motivi nego autobiografska priča (Tib. 1), odsutnost mita, mir i antimilitarizam, italski seoski život. Elegije o Mesalinu i Kornutovu rođendanu, o imenovanju Mesalina u svećenićki kolegij, u slavu mira i seoskog života, Ambarvalia.

Izvor podataka o životu: njegove pjesme. Oko 50 pne - oko 15 pne. R. u Asisium (Assisi), Umbrija. Posjed izgubio zbog Oktavijanovih veterana, prešao u Rim, bavio se samo pjesništvom. Uspjeh 1. knj. elegija zainteresirao Mecenata, poziv da pjeva patriotski.

Dovoljno popularan da se javlja na grafitima u Pompejima.

Djelo Cynthia (= Hostia). Prva knjiga = Monobiblos ili Cynthia (28 pne objavljena). O kozmetici i prirodnoj ljepoti, o kasnom povratku dragoj, gleda je kako spava; nijedna druga ga neće navesti da iznevjeri Cintiju; rijetke radosti, puno briga. U 18. brige bivaju prenesene u prirodu.

Knj. 2 (25 pne, 34 elegije) i 3 (22 pne, 25 elegija) nastavljaju, ali jača tema razočaranja, žaljenja (tema se iscrpljuje, javljaju se opća razmatranja, tužbalice, ne-erotske teme, recusatio u više varijanata). Rastanak od drage na kraju 3. knj, 4. (16 pne, 11 elegija) poput Kalimahovih Aitia – o rimskim starinama: Vertumnus, Tarpejska hrid (izdaja zbog ljubavi), borba Herkula s Kakom (uzor za Ovidijeve Faste). Cintija: ljubomora i viđenje u snu. Bračna ljubav (Aretuza, Kornelija Paulu).

Ezop (620-564). Fedrove priče ne teže originalnosti, nisu usporedive s onime što povremeno u svoja djela uključuju Hesiod (750/650), Kalimah (u. 240), Enije (239-169), Horacije (65-8 pr Kr). Fedro djeluje sustavno i daje basni oblik i glas: upotreba životinjskih maski, fiksne psihologije (lukava lija, zao vuk); uvijek prisutna i eksplicitna pouka, općevažeća istina.

Fedrov ogorčen ton komentira zakon jačega koji vrijedi u društvu – točka gledišta podređenih klasa rimskoga društva.

Odnos prema stvarnosti približava basnu satiri. U 2, 5 glavni je lik Tiberije; iz prologa treće knjige saznajemo da je Fedra progonio Sejan, moćni pomoćnik Tiberijev (i sam oslobođeni rob). Fedro kritizira ljudske tipove i načine života – ne osobe s konkretnim imenom i prezimenom.

Književna svijest do izražaja dolazi u prolozima knjiga, gdje Fedro brani svoju pjesničku vrstu, hvali njezine vrline (kratkoća, raznolikost, poučnost), iz knjige u knjigu naglašava neovisnost o ezopovskom modelu.

Mogućnosti pristupa. Seneka kao filozof blizak moći (usporedi s Platonovom (428-347) epizodom na Siciliji): kao Neronov (54-68) tutor i savjetnik, imao je mogućnost ostvariti ono o čemu poučava.

Hispanska obitelj Seneka: otac (54-39) pisao o retorima svoje mladosti, sin (4 pr Kr - 65), nećak Lukan (39-65) – primjer sudjelovanja Hispanije u ranom Carstvu u rimskom duhovnom životu i književnosti. Ostali: Pomponije Mela (u. oko 45), autor geografskog spisa; Kolumela (4-70), pisac o zemljoradnji; Kvintilijan (35-100), učitelj retorike; Marcijal (38-104), epigramatičar (oko 64. predstavio se Seneki).

Zašto je Hispanija tako utjecajna, kao nijedna druga regija (grčki istok ide vlastitim putem, Rimljani su tamo ograničeni na politiku i upravu; sjeverna Afrika ne počinje sudjelovati u književnosti prije Svetonija, r. oko 70 po Kr, i Frontona, r. oko 100 po Kr; Galija tek u kasnoj antici, Britanija i Dunav nikad).

Politički uzroci važnosti Hispanije: sukob Rima i Kartage (II. punski rat), zapad i sjever Pirinejskog poluotoka osvojeni za Augusta: dugotrajne borbe, stalne posade garnizona pridonose širenju rimske kulture i jezika. Najkasnije sredinom I st po Kr nestaju keltski i iberski jezici (osim baskijskog na sjeveru), područje potpuno romanizirano prije Sjeverne Afrike ili Galije. Hispanski su autori jednako rimski kao i italski. Rim je još u usponu, jezik još donosi prestiž i civilizaciju; tek od II po Kr ta snaga posustaje, javljaju se kategorije "hispanski", "galski" (osobito u kasnoj antici) – distancirane od središta.

Najugledniji književnik svog doba, kao Ciceron (107-44) stoljeće ranije. Izražava umjetničku i stilsku tendenciju epohe: način pisanja mimo klasike, maniristično, patetično, poentirano. (Usp. Quint. 10, 1, 129). Poput Cicerona napisao puno, raznoliko (suvremenici su ga znali i kao govornika), priznavali su ga kao najuspješnijeg autora generacije, čitali su ga mladi. Bavio se ne samo književnošću, nego i politikom i državništvom.

Pristup biografiji drugačiji je. Ne poznajemo stvarnog, privatnog Seneku (za razliku od Ciceronovih pisama). Nema biografije (osim Tacitovih Anala).

Teme: etički problemi, stoički pristup. Neostoicizam rimskoga carskog doba zanima se prvenstveno za etiku, odbija fizičke ili logičke spekulacije. Rimska nesklonost apstrakcijama, živ interes za praktičan i djelatan život. Lik stoičkog mudraca napušta strogost, postaje učitelj i savjetnik.

Consolationes kao žanr: konkretni adresati, gubitak drage osobe. Postoji tradicija u grčkoj filozofskoj književnosti. Čvrst repertorij tema: prolaznost vremena, nepostojanost života, smrt kao svačija sudbina. To su i Senekine karakteristične teme.

Consolatio ad Marciam (za Kaligule, prije 41) - kćeri povjesničara Kremucija Korda (ubio se za Tiberija, optužen zbog veleizdaje), tješi je zbog smrti sina. Ad Helviam matrem - tješi majku zbog vlastita progonstva na Korzici (možda oko 42), govori o pozitivnim stranama izolacije, o kontemplaciji, otium. Ad Polybium upućena moćnom Klaudijevu oslobođeniku, tješi ga zbog smrti brata; pokušaj neizravnog laskanja caru.

De ira lib. III, nakon Kaliguline smrti (37-41; posv. bratu Novatu; dodatak De constantia – nastalo za Kaligule, u egzilu), fenomenologija ljudskih strasti: kako nastaju, kako ih svladati. Je li bijes uvijek loš? Seneka smatra da jest. De constantia prikazuje pozitivan model: mudraca.

De vita beata, posv. bratu Novatu, možda iz 58. Sreća i uloga bogatstva u tome. Sukob načela i stvarnosti: Seneka je iznimno bogat (obogatio se i bankarstvom, tj. posudbom novca uz kamatu; imao je 300 milijuna sestercija, 300 puta više od nužnog minimuma za senatora) – mudrost i bogatstvo ne isključuju se uzajamno, "nitko nije osudio mudrost na siromaštvo".

De constantia sapientis, De otio, De tranquillitate animi (potonja dva u godinama Senekina povlačenja iz javnog života, 59/62 po Kr) – sloboda mudraca od svega što se događa; do kojih je granica filozof dužan djelovati politički? Sudjelovanje mudraca u političkom životu (De constantia) – sredina između otium i sulude aktivnosti rimskoga građanina. Cilj je spokoj duše koja može pomagati drugima barem primjerom i riječju.

De brevitate vitae (nakon povratka iz egzila): vrijeme bježi, ali ono se samo doima kratkim – ne iskorištavamo ga dobro, već trošimo uludo.

De providentia (možda najkasniji dijalog), posv. Luciliju: providnost, tj. sudbina upravlja ljudskim životima – a što je sa slučajem koji nagrađuje zle i kažnjava dobre (kršćanski problem)? Rješenje: božja volja iskušava dobre i vježba njihovu vrlinu; sapiens prihvaća ulogu koju mu je namijenio logos.

Seneka o javnim temama. Shvaćanje moći izloženo u De clementia, posvećenom mladome caru Neronu: idealni politički program pravednosti i umjerenosti. Seneka ne dovodi u pitanje principat, monarhija je bliska stoičkim koncepcijama (= logos); treba, međutim, imati dobrog vladara – u neograničenoj vladavini jedino je ograničenje savjest vladara.

Pandan Ciceronovoj De re publica, jedini državnofilozofski spis carskog doba: Clementia, čovjekoljubiva dobronamjernost (riječ potječe iz Cezarove politike pomirbe), bolji je stav u odnosima s potčinjenima nego strah; njome se postiže suglasnost i odanost, jamstvo stabilnosti vladavine. Filozofija kao odgojiteljica vladara i elite ("ogledalo prinčeva"). Seneka je u taj projekt uložio mnogo energije, pokušavajući ostvariti ravnotežu između umjerenog samovladara i senata koji čuva svoja prava i aristokratsko dostojanstvo. Degeneracija Neronova režima pokazala je granice ovakvog projekta.

De beneficiis, nakon Senekina povlačenja iz javnog života. Najopsežnije etičko djelo. Veza između dobročinitelja i onoga koji dobročinstva prima, dužnosti zahvalnosti (ne "javna dobročinstva" bogatih). Paralela s Ciceronovim De officiis: dobročinstvo kao element kohezije društvenih odnosa: projekt uravnoteženog i složnog društva na individualnoj razini, važna je obostranost (zaslužuje li onaj tko dobiva, može li se očekivati uzvrat). Poziv privilegiranima na filantropiju i darežljivost kao alternativa propalom političkom projektu.

Najslavnije Senekino djelo. Izgubljene barem dvije knjige. Različita dužina pisama, raznolike teme. Lucilije je mlađi od Seneke, na početku obećavajuće karijere, ekvit, kultiviran, i sam pjesnik i pisac. Pravi ili fiktivan epistolar? Srednje, između Cicerona (107-44) i Plinija Mlađeg (61-112); prvo Luciliju; pisma se pozivaju na Lucilijeve odgovore, ona opsežnija možda su napisana za objavljivanje. Zadatak: pisati i osobno i za javnost.

Filozofskim pismom u prozi Seneka uvodi novu književnu vrstu. Model je Epikur (341-270). Pisma kao dnevnik puta do sapientia, ali i sredstvo intimnosti, svakodnevnog prijateljskog razgovora – pedagoški efikasnije od predavanja, nisu samo izlaganja, nego i poticaji (prva faza filozofskog obrazovanja, usvajanje temeljnih načela; "ne docira, nego meditira i razgovara"). U prve tri knjige svako pismo završava i sentencijom, aforizmom za daljnje meditiranje. Vrsta pisma odgovara i nesustavnosti, parcijalnosti senekanske filozofije. Uklapaju se u tradiciju dijatribe: rasprave o različitim temama, improvizacija, veza moralne refleksije sa svakodnevicom (slično je i s horacijevskom satirom). Ton nekoga tko i sam traži mudrost, tko se i sam još usavršava, upoznaje i svoje i tuđe slabosti i mane (samoodgoj).

Posebna tema: robovi (iako nije revolucionar, njegova je etika i dalje aristokratska; simpatije za robove ne isključuju antipatiju prema mnoštvu). Otium kao vrijednost: proučavanje, meditacija, traženje dobra (koristi i potomstvu); uključuje i razmišljanje o smrti.

Epigramatska konciznost, sklonost poantama; "dramatičan" stil. Odbija klasičnu strukturu, hipotakse ciceronovskog perioda, preferira parataksu, izostanak sintaktičkih veza. Istovremeno oponaša sermo, svakodnevni govor, i u paralelizmima, antitezama i ponavljanjima niže kratke, zaoštrene, sentenciozne fraze; ideja se osvjetljava sa svih strana (Kaligula (37-41): "pijesak bez šljunka"; Kvintilijan (35-100): minutissimae sententiae). Ovo je revolucija ukusa, utemeljena na azijskoj retorici, na dijatripskim izvedbama filozofa cinika.

Devet. Modeli su grčke klasične tragedije (uglavnom Sofoklo i Euripid), Seneka prekraja i kontaminira obrade grčkih mitova. Ne znamo posrednike između Atene i konca žanra u carsko doba: grčke helenističke izvedbe, rimske za republike (nakon Akcija nema kontinuiteta, Varijev Tijest i Ovidijeva Medeja su iznimke); ponavljaju se ista imena, ista građa. Tradicija sklonosti Euripidu. Mitovi su poznati i iz pantomima.

Ne znamo ništa o vremenu nastanka i načinu izvedbe (namijenjene samo čitanju – što s korskim partijama, metrikom i lirikom? prije i nakon Neronova stupanja na vlast). To su jedine rimske tragedije koje imamo u cijelosti, nemamo ništa iz Augustova doba, ni iz julijevsko-klaudijevskog (senatori-intelektualci u tragičkom teatru izražavaju republikanske, proturežimske stavove; za Tiberija, Mamerko Emilije Skauro, senator, napisao je Atreja – car ga je natjerao na samoubojstvo; Kurijacije Materno, sugovornik u TAcitovu dijalogu o govornicima, pisao je povijesne drame: Katon, kao i mitološke).

Nova aktualnost tragedije u carsko doba: dinastija, strasti, ubojstva srodnika, okrutnost. Sukob sila: mens bona i furor, razum i strast. Bliskost filozofiji (Herkul je omiljen lik filozofa: snažan čovjek pobjeđuje životne izazove) – je li Senekin teatar samo ilustracija filozofskih učenja? Pedagoška dimenzija – ad usum Delphini, dio odgojnog programa.

Posebno je istaknut lik krvožednog tiranina, koji odbija umjerenost i milosrdnost, mučenog strahom i tjeskobom. Grandiozne slike užasa, od rituala do bjesnila strasti. Zaplet je manje važan. Sklonost odbojnome i užasnom – paralele u epici Lukana, Silija Italika (ukus vremena). Hercules furens ima opis podzemlja; Troades prikazuje strašan kraj Astijanakta i Poliksene; u Fedri se naturalistički pripovijeda Hipolitova smrt; Medeja ubija djecu na sceni (contra Hor. A. P. 185), Atrej baca ostatke djece Tijestu.

Podatak o imenu prenio je grčki povjesničar Dion Kasije. Apoteoza tikvana. Senat donio odluku o Klaudijevoj apoteozi ubrzo nakon smrti 54. Priča: Klaudije umire, uzlazi na Olimp, bogovi ga tjeraju u Donji svijet gdje je oslobođenikov rob. Menipska satira: izmjena proze i stiha, parodijska uzvišenost, kolokvijalnost, vulgarnost.

Petronije je (prema Tac. A. 16, 17-20) bonvivan, ali kulturan; i uspješan upravitelj Bitinije, i konzul – onda se vratio starim običajima. Žrtva Tigelinova. Otvorio si je vene ne uz filozofske razgovore, nego uz pjesmice; car je dobio popis njegovih podviga. Dosljedno epikurejstvo. (Tacit ne spominje roman, ali ne spominje ni Senekine tragedije.)

Oko 150 tiskanih stranica, možda desetina djela (knj. XIV-XVI). Prozimetar. Naslov vjerojatno Satyrica.

Mjesto radnje: južna Italija, Velika Grčka, Kampanija. Trimalhionova gozba: čudesna jela, idiotski razgovori.

Radnja je kompleksna; niz povezanih scena obiluje narativnim podsjećanjima (likovi se vraćaju, tipične situacije, zamke, poniženja, bijeg). Pripovijest je prekinuta pjesničkim umecima – neke izvode likovi, neki su pripovjedačevi komentari (uzvišeni komentar vulgarnih događanja, ironičan kontrapunt).

Satirikon je svakako dio tradicije antičkog romana (historia, fabula): grčki tekstovi od I do IV st (Hariton: Hereja i Kaliroja; Ahilej Tacije Leukipa i Klitofont; Ksenofont Efeški, Efeške priče; Longo, Dafnis i Hloja; Heliodor, Etiopske priče) i dva rimska teksta: uz Satirikon to je još Apulejeve Metamorfoze (II st). Grčki romani: mladić i djevojka rastavljeni nevoljama, tisuću avantura i opasnosti prije nego što se ponovo sretnu; ton je uvijek ozbiljan, ljubav je čedna i ozbiljna, narativne sheme slične epu i tragediji.

Petronije – eksplicitan seks, izvor komike; nitko nije moralan; homoseksualnost.

Satirikon je parodija grčkog romana (obrati, snažne emocije, brodolomi, prerušavanja, neuspjela samoubojstva).

Ima još meta parodije: komične realistične novele, često pikantne: fabulae Milesiae (Rim: Sisenna I st. pr Kr). Možda su izgubljene baš zbog nemorala. Žanr omiljen u I st. Satirikon je manje izoliran nego što nam se čini (Roman o Iolaju, Oksirinh).

Izmjena proze i stiha, prozimetar: slično Apokolokintosis, menipska satira (Varon, DATUM). Razlike: Seneka je kratak, jasni osobni napadi (kod Petronija nije moguće vidjeti nešto slično).

Jedinstveno u rimskoj književnosti. Apulejeve Metamorfoze (Zlatni magarac, DATUM) imaju grčki predložak; Satyrica je smislio Rimljanin. Iskoristio motive i tehnike širokog repertoara književnih djela (većinom za nas izgubljenih).

Od kasnog helenizma Grci poznaju zabavnu proznu vrstu, bez autohtonog naziva, koju nazivamo "romanom". Najvažniji su sastojci ljubav, putovanja, avanture (što ekstremnije), uz posudbe postupaka i motiva drame i epa: božanstvo koje progoni, lutanja, pirati, brodolomi, zapleti i prepoznavanja. Sve se to obično prikazuje ozbiljno, likovi su uzvišeni, osobito ljubavnici: "idealiziranje". Petronije na ironičan način ruši te konvencije, njegove je junake nemoguće shvatiti ozbiljno: "komično-realistički". Ovdje je najvažnije da se ljubavni par (Enkolpije i Giton) ponaša krajnje neherojski, da se kreću u neherojskom svijetu – u koji su upleteni uzvišeni motivi božanskog gnjeva, oluje, brodoloma. Ali bog je Prijap, a ne Posejdon ni Junona; pokušaj samoubojstva propada zbog tupe britve; prepoznavanje vodi do tučnjave (prikazane kao epski boj) i svečane pomirbe; već je Horacije parodirao gozbu (Sat. 2, 8); Petronije parodira najuzvišeniji model, Platonovu Gozbu.

Menipska satira također je postupak rušenja iluzije i izvor parodičnosti. Dosad nismo znali za grčke paralele, ali Roman o Iolaju mora da je tome sličan, i sadržajno i formalno. Daje naslutiti da je Petronije grčkim uzorima možda bliži nego što smo mislili. To se možda odnosi i na kratke novelističke umetke ("Udovica iz Efeza").

Realizam kao najoriginalniji aspekt Satirikona. Cena i drugdje. Opis mjesta, vrlo konkretnih, ne izvan vremena: retorička škola, misteriji, pinakoteka, gozba, trg, bordel, hram.

Interes za različite društvene klase i svakodnevni jezik. Važnost jezika oslobođenika u Cena Tr. Suprotnost uzvišenog književnog idioma i kulture (Enkolpije i kolege) i njihove stvarnosti, sukob s materijalnošću stvari (tijelo, instinkti, hrana, seks, novac) – sitni avanturisti koji se skiću uokolo, ali sebe vide kao velike likove mita: kad mu Askilt otme Gitona, Enkolpije plače na obali mora kao Ahilej nakon gubitka Briseide (Satyr. 81 : Il. 1, 348-356). Ovdje realizam funkcionira kao sredstvo satiričke agresije protiv protagonista.

U toj satiri nema ideologije, moralnih uzora, kao kod Lucilija, Horacija, Perzija, Juvenala. Satiričari napadaju tipove (parazit, bogata budala, loš pjesnik) koji ne dostižu ideal; ne i Petronije. Svijet u kojem pravila ne vrijede. Likovi koji pokušavaju moralno poučavati i sami bivaju diskreditirani – to je parodija satiričnog moraliziranja.

Dvostruka fokalizacija: Petronije kao skriveni autor, Enkolpije kao mitomanski pripovjedač. Petronije Enkolpiju prepušta riječ, ovaj se poziva na visoke uzore koji stalno parodično zakazuju. To je ujedno i raspad sustava književnih vrsta: nijedna kategorija nije u stanju prikazati, definirati, organizirati kaotičnu kompleksnost života.

Teško je dostići smisao Petronijeve ironije. Sat. 118: Eumolp tvrdi da povijesni ep ne može biti bez božanskog aparata (kritika Lukana), recitira Bellum civile koji imitira Vergilija – učinak je slab, konvencionalan, zasigurno nije pozitivan primjer. Književne vrijednosti u rukama drugorazrednih autora, otupjelih u kulturi školske deklamacije.

Enkolpije se referira na epiku, osobito na Odiseju (čitava je priča neka vrsta parodije Odiseje) – ali to nije "ključ za književno djelo" u ovom slučaju. Grotesknost Prijapova gnjeva – daleko je od božanstava Homerovog Olimpa. No Prijap se pojavljuje tek sporadično, možda je i on dio Enkolpijeve uobrazilje.

Mimeza u oponašanju svakodnevnog govora neobrazovanih. Trivijalnost, nepovezanost, ponavljanja.

Satiričar između Horacija i Juvenala. Rođen 4. 12. 34, umro 24. 11. 62, u 28 godini. Iz imućne obitelji ekvita u Volaterama, Etrurija (Volterra jugozapadno od Firenze). Izgubio oca s oko šest godina. Obrazovan u Rimu: Remije Palemon, najpoznatiji gramatičar, Kvintilijanov učitelj. S 16 godina Perzije se priključuju Luciju Aneju Kornutu, stoiku (posv. 5. satira). Lukan mu se divi, Seneka baš i ne. Djelo objavio prijatelj Cesije Bas (liričar, autor priručnika o metrici): šest satira.

Za života nije ništa objavio. Prijatelj Cezije Bas objavio je djela, Kornut ih je revidirao (i odobrio samo knjigu Satira).

Satire: heksametri, šest ih je plus prolog (u holijambima – oštra polemika s književnom modom vremena).

• Satira 1: kritika suvremene poezije (neoterički jambi, pompozni epovi i tragedije) i moralne izopačenosti (taština, želja za uspjehom)
• Satira 2: napad na licemjernu religioznost onoga tko od bogova traži bogatstvo
• Satira 3: "mladom gospodinu", bogatom i razmaženom: poziv na upoznavanje stoicizma
• Satira 4: "upoznaj samog sebe" za ambiciozne političare
• Satira 5: što je sloboda stoika, sloboda mudraca
• Satira 6: protiv pohlepe, stoički mudrac uživa u umjerenosti

1: književna kritika, odbija mekušnu umjetnost svoga doba, uključuje se u tradiciju rimske satire Ostale: dijatriba; 2: istinita molitva; 3: protreptikos; 4: poticaj na in sese descendere

Horacije mjeri marginalce normama društva, Perzije korumpirano društvo mjeri kriterijem stoičke etike. Ne podržava konvencije, nego želi izdvojiti čitatelja iz iskvarenog kolektiva, dovesti ga do usamljene moralnosti.

Stacijevo je djelo slika svoga doba (za razliku od satiričara, on je dobro socijaliziran): prigodna poezija, umjetnička vještina, bogat i spokojan svijet rafinirane elite carstva za Flavijevaca (69-96, Vespazijan, Tit, Domicijan).

Profesionalni pjesnik, dok su Silije Italik i Valerije Flak amateri). Izvor: Silvae. R. Neapol, 40/50, umire prije Domicijanove smrti (96). Sin uspješnog učitelja i deklamatora, uspijeva na recitacijama (Augustalije u Neapolu, pjesma na grčkom). Natjecanja kao oblik književnog života: na natjecanju u Albi Longi osvaja zlatni maslinov vijenac za slavljenje Domicijanovih germanskih i dačkih trijumfa (za vilu kod Albe Domicijan mu je izgradio vodovod). Ali nije uspio na najvažnijem natjecanju: Kapitolinskom. Domicijanova naklonost. Tek ga blago dotiču traumatični događaji (požar Kapitola 69, provala Vezuva 79). Miran život u "rezidencijalnom kvartu" vila bogataša, među uglednim prijateljima.

Marcijal (38/41 - 102/104) i Stacije dijele neke pokrovitelje: Aruncije Stela (Arruntius Stella), Lukanova udovica Pola Argentarija (Polla Argentaria).

R. Neapol, 40/50 (nešto stariji od Juvenala), umire vjerojatno prije samog Domicijana (prije 96). Sin uspješnog učitelja (i sam otac deklamira) koji seli u Rim. Mladi Stacije uspijeva na recitacijama (prvi put na lokalnim Augustalijama u Neapolu, nagrađen za pjesmu na grčkom), stječe Domicijanovu (81-96) naklonost. Možda zbog nekog neuspjeha vraća se u Neapol.

Stacije je profesionalni pjesnik (Silije Italik i Valerije Flak su bogati amateri). Izvor za poznavanje života: Silvae. Miran život u "rezidencijalnom kvartu" vila bogataša, među uglednim prijateljima, car mu je sklon, osvaja nagrade na književnim natjecanjima. Tek ga blago dotiču traumatični događaji (požar Kapitola 69, provala Vezuva 79); općenito, živi u mirnom razdoblju.

Na natjecanju u Albi Longi osvaja zlatni maslinov vijenac za slavljenje Domicijanovih germanskih i dačkih trijumfa (za vilu kod Albe Domicijan mu je izgradio vodovod). Ali nije uspio na najvažnijem natjecanju: Kapitolinskom.

Marcijal i Stacije dijele neke pokrovitelje: Aruncije Stela (Arruntius Stella), Lukanova udovica Pola Argentarija (Polla Argentaria).

Silvae – značenje: "mješovito", "skice" (Lukanova izgubljena zbirka); Stacije naglašava improvizacijski karakter (kako je brzo napisao). Korpus od 32 pjesme u pet knjiga s proznim predgovorima, većinom heksametri, neke lirski metri; nastajale paralelno s epovima (knj. 5 postumno). Vješta kompozicija cjelina ističe podudaranja i varijacije. Prigodno: zahvale, pohvale, svadbene pjesme, rođendanske; poslanice, putovanje, saturnalije, prijem na dvoru; opisi vila i vrtova, umjetničkih djela (ekfraza).

Odraz Stacijeve uklopljenosti u visoko društvo (na čijem je vrhu obogotvoreni vladar). Vrijednosti tog društva su privatni život (umjetnost, luksuz, estetika, intima). Ideologija vrijednosti javne službe (u carskom sustavu). Umjetnički izazov: kako poetizirati suhe teme i laskanje. Najbolja lirika carskog doba.

Tebaida – 12 knjiga, pisana 12 godina, obj. 90. Lukan pjeva bella plus quam civilia, Stacije fraternae acies. Ali s mitskim sižeom: Eteoklo i Polinik, pohod na Tebu. Postojale su mnoge prethodne obrade u grčkom i rimskom pjesništvu, posebno važna (izgubljena) Antimaha iz Kolofona (400. pr. Kr). Drame (Euripid, Feničanke) obrađuju samo dio zbivanja. Nemamo uzora s kojima bismo Tebaidu uspoređivali (za razliku od Argonauta Valerija Flaka).

Uzor je Eneida (priznaje sam Stacije u epilogu). Već i po kompoziciji: 12 knjiga, 2x6, prva "odiseja" (Polinikovo putovanje do Tebe; ekskurs u knj. 4-6: epizoda o nastanku Nemejskih igara), druga "ilijada", rat. Uz odjeke grčke tragedije (Eshil Sedmorica protiv Tebe, Euripid Feničanke), Seneke (Edip, Phoenissae), Ilijade. Stilski blizak Ovidiju.

Razvija božanski aparat koji je Lukan odbacio; ovaj put, naglasak je na sudbini. Bez psihologiziranja, karakteri su plošni (Eteoklo tiranin, Tidej bijesni, Kapanej psovač, Hipomedont borbeni stroj). Završava trijumfom milosrđa (clementia): Tezej. Mnogo likova, radnja romaneskna, s puno narativnih linija.

Tema bratoubilačkog rata i kod Lukana, ali Stacijev pristup nije politički, nego univerzalan. Grandiozna jednostranost: 11 knjiga govori o nasilju, ratu, ekscesima moći, knj. 12 je kontrast: clementia, oltar, Tezej, pomirenje. Očito ključno, ali očito malo u usporedbi s prethodnim. Odnos prema stvarnosti: rat dvojice tirana, obitelj tone u despotizam, etika života pod tiranima – ima neke veze s problemima Carstva.

Ahileida – Achilleis : 1. i poč. 2. pjevanja, nedovršeno. Dok je Tebaida u srednjovjekovlju uspješna, nedovršena Ahileida ostaje po strani. Ovdje je Stacije opušteniji, ton je idiličan; čini se da je plan bio grandiozan: cjelokupna Ahilejeva biografija.

Silvae – značenje: "mješovito", "skice"; naglasak na improvizacijama (kako je brzo napisao). Korpus od 32 pjesme u pet knjiga. Vješta kompozicija cjelina ističe podudaranja i varijacije. Prigodno: zahvale, pohvale, svadbene pjesme, rođendanske; poslanice, opisi vila i vrtova (ekfraza).

Odraz Stacijeve socijaliziranosti u visokom društvu (na čijem je vrhu obogotvoreni vladar). Vrijednosti tog društva su privatni život (umjetnost, luksuz, estetika, intima). Ideologija vrijednosti javne službe (u carskom sustavu). Umjetnički izazov: kako poetizirati suhe teme i laskanje. Najbolja lirika carskog doba.

Silvae su prototip prigodne poezije za kasnu antiku (Auzonije 310-395, Klaudijan, Sidonije Apolinar 430-489).

Tebaida – Lukan pjeva bella plus quam civilia, Stacije fraternae acies. Ali s mitskim sižeom: Eteoklo i Polinik. Uzor je Eneida (priznaje sam Stacije u epilogu). Već i po kompoziciji: 12 knjiga, 2x6, prva "odiseja" (Polinikovo putovanje do Tebe), druga "ilijada", rat. Uz odjeke grčke tragedije (Eshil Sedmorica protiv Tebe, Euripid Feničanke), Seneke (Edip, Phoenissae), Ilijade. Stilski blizak Ovidiju.

Razvija božanski aparat koji je Lukan odbacio; ovaj put, naglasak je na sudbini. Bez psihologiziranja, karakteri su plošni (Eteoklo tiranin, Tidej bijesni, Kapanej psovač, Hipomedont borbeni stroj). Završava trijumfom milosrđa (clementia): Tezej. Mnogo likova, radnja romaneskna, s puno narativnih linija.

Odnos prema stvarnosti: rat dvojice tirana, obitelj tone u despotizam, etika života pod tiranima – ima neke veze s problemima Carstva.

Ahileida – dok je Tebaida u srednjovjekovlju uspješna, nedovršena Ahileida ostaje po strani. Ovdje je Stacije opušteniji, ton je idiličan; čini se da je plan bio grandiozan: cjelokupna Ahilejeva biografija.

Thebais 12 knjiga, pisana 12 godina, obj. 90 ili nešto kasnije (pri kraju života). Silvae nastajale paralelno, objavljivane knjigu po knjigu (5. postumno). Achilleis : 1. i poč. 2. pjevanja, nedovršeno.

Thebais tema: pohod sedmorice na Tebu, kraj Eteokla i Polinika. Postojale su mnoge prethodne obrade u grčkom i rimskom pjesništvu, posebno važna (izgubljena) Antimaha iz Kolofona (400. pr. Kr). Drame (Euripid, Feničanke) obrađuju samo dio zbivanja. Nemamo uzora s kojima bismo Tebaidu uspoređivali (za razliku od Argonauta Valerija Flaka).

Odnos Tebaide i Eneide: druga polovica s bitkama. Prvi dio mora biti rastegnut, pripovijeda pretpovijest. Ekskurs u knj. 4-6: epizoda o nastanku Nemejskih igara.

Tema bratoubilačkog rata i kod Lukana, ali Stacijev pristup nije politički, nego univerzalana. Grandiozna jednostranost: 11 knjiga govori o nasilju, ratu, ekscesima moći, knj. 12 je kontrast: clementia, oltar, Tezej, pomirenje. Očito ključno, ali očito malo u usporedbi s prethodnim.

Theb. je kulminacija udaljavanja književnosti od čovjeka i svijeta (trend započet za Ovidija, nastavljen kod Lukana). Stvarnost je dosljedno demonizirana – zlodusi i alegorijski likovi pokreću zaplete (Tizifona, Jupiter, Merkur, Lajev duh, Marsova alegorijska pratnja, među njima Pavor). Alegorije: Napad, Bijes, Strah, Razdor, Prijetnje, Ludilo, Smrt, Vrlina (Hrabrost) – biraju strane u bici. Ljudi su njihovi pijuni. Podjela na gornju i donju pozornicu.

Silvae – vedra stvarnost. Naslov prema Lukanu (njegova izgubljena zbirka). 32 pjesme uglavnom su u heksametrima (katkad u lirskim metrima). Organizirane u knjige s proznim predgovorima (osim u 5). Konvencionalni povodi i prigode – upućene prijateljima i prokroviteljima, Domicijanu. Rođendan, svadba, smrt, putovanje, saturnalije, prijem na dvoru. Osobito važna ekfraza (zgrade, umjetnička djela), tematsko područje inspirirano Horacijem i Ovidijem, malo i Katulom. U pjesmama se izbjegava sve neugodno.

Stacijevi epovi vrlo su uspješni kod suvremenika, sve do humanizma. Školski je autor zbog stila. Oponašaju ga Klaudijan (u. 404), Petrarka, Boccaccio; cijene ga Dante i Chaucer.

Silvae su prototip prigodne poezije za kasnu antiku (Auzonije 310-395, Klaudijan, Sidonije Apolinar 430-489).

Ne znamo gotovo ništa. Valerij Flak pripada senatorskom staležu, jedan od quindecemviri sacris faciundis. Iz jednog Kvintilijanova (35-100) spomena zaključujemo da je umro prije 92. (za vladavine Domicijana 81-96).

Argonautica je jedino poznato djelo. Nedovršeno, ali vrlo dotjerano. 7 knjiga, dio 8. Posvećeno je Vespazijanu (69-79). Proemij aludira na Titovo zauzeće Jeruzalema (70); knj. 3 i 4. podrazumijevaju erupciju Vezuva (79).

Jasonova ekspedicija radi zlatnog runa (1), putovanje do Kolhide i Eeta (2-5), Jason i Medeja, runo, početak povratka (6-8). Drugi dio, s bitkama, ima proemij unutar 5. knj (Eneida ima tako unutar 7. knj).

Grčku je verziju napisao Apolonije Rođanin (helenizam, III. st. pr. Kr), preveo ga Terentius Varro Atacinus (r. 82. pr. Kr); ali Valerije Flak je autonoman. Opseg Apolonijeve i Valerijeve pjesme je isti, iako je drugačija organizacija. VF krati, dodaje, mijenja psihološke crte, način božanskih intervencija, ritam pripovijedanja. Tamo gdje se približava Apoloniju traži efekt, patos, zgusnutost (katkad do opskurnosti). Scene i slike se osamostaljuju (kao kod Seneke i Lukana). U dikciji Valerije Flak inzistira na neobičnosti, zgusnutosti – najava Tacita.

Virtuozna imitacija mnoštva uzora: Homer, Vergilije (Medeja kao Didona) ali i Ovidije, Senekine tragedije, Lukan.

Težak tekst za kultiviranu publiku. Teškoće i nejasnoće podrazumijevaju čitatelje (i slušatelje) koji već znaju radnju, već su pročitali Apolonija.

Pjesnik rafinirane kulture. Nedovršen, ali vrlo dotjeran ep, odlikuje se mrežom uzora i pjesničkih struktura.

Ne znamo ništa. Iz jednog Kvintilijanova (35-100) spomena zaključujemo da je umro prije 92. (za vladavine Domicijana 81-96).

Valerij Flak pripada senatorskom staležu, jedan od quindecemviri sacris faciundis. Umro oko 90. Možda je, poput Silija Italika, počeo pisati tek u starijoj dobi. Argonautica je jedino poznato djelo. Posvećeno je Vespazijanu (69-79). Proemij aludira na Titovo zauzeće Jeruzalema (70); knj. 3 i 4. podrazumijevaju erupciju Vezuva (79).

Argonautica epski spjev u 7 knjiga, dio 8. Jasonova ekspedicija radi zlatnog runa (1), putovanje do Kolhide i Eeta (2-5), Jason i Medeja, runo, početak povratka (6-8).

Grčku je verziju napisao Apolonije Rođanin (helenizam, III. st. pr. Kr), ali Valerije Flak je autonoman: krati, dodaje, mijenja psihološke crte, način božanskih intervencija, ritam pripovijedanja. Tamo gdje se približava Apoloniju traži efekt, patos, zgusnutost (katkad do opskurnosti).

Modeli osim Apolonija: Homer, Vergilije (Medeja kao Didona) ali i Ovidije, Senekine tragedije, Lukan. Virtuozna imitacija mnoštva uzora.

Bogovi i junaci, kao i kod Stacija, prisutni u epu. Dok je Apolonijev Jason gotovo antijunak, Valerije Flak ostaje epski uzvišen. Svime upravljaju providnost i Jupiter (kao kod Vergilija).

Pojedinosti i struktura. U detaljima je Valerije Flak elegantan (opis, psihološki momenti, slike), ali ima problema s narativnom strukturom: kako radnja teče, gdje se i kada što zbiva. Kao da je komponirao u blokovima, slabo koherentnim scenama.

Težak tekst za kultiviranu publiku. Teškoće i nejasnoće podrazumijevaju čitatelje (i slušatelje) koji već znaju radnju, već su pročitali Apolonija.

Argonautica, 8 knj, kraj nedostaje. Jason i Medeja. Prethodnici: Apolonije Rođanin, preveo ga Terentius Varro Atacinus (r. 82. pr. Kr). Opseg Apolonijeve i Valerijeve pjesme je isti, iako je drugačija organizacija. Polovica: put do Kolhide, druga polovica: Kolhida i povratak. Drugi dio, s bitkama, ima proemij unutar 5. knj (Eneida ima tako unutar 7. knj).

Valerije Flak naglašava herojsku i dramatičnu dimenziju u odnosu na Apolonija kao predložak. Herkul oslobađa Hesionu, kćer trojanskog kralja Laomedonta, od morskog čudovišta (2. knj). Apolonije nešto spominje tek kratko, Valerije Flak razvija u epizodu: noćna borba Doliona i Argonauta s nizom jezivih prizora. U 6. knj. Valerije Flak izmislio cijelu bitku Argonauta i Kolhiđana protiv Sarmata i Skita. Povezuje epizode: Kolhiđani opsjedaju dok se Jason i Medeja vjenčaju (epizode su kod Apolonija odvojene).

Grčki ep niz je avantura bez višeg organizacijskog načela. Kod Valerija Flaka Argonauti donose napredak (pad Azije, dominacija Grčke prema Jupiterovu programu). Prolaz kroz Simplegade na Bosporu otvaranje je dotad nedostupnog morskog puta, ne jednokratan događaj. Ali Jason nije drugi Eneja: kod Valerija Flaka, božja volja ne ovisi o ljudskom sudjelovanju.

Osebujnost pripovijedanja i stila. Iscrpna motiviranja, često ilustrirana usporedbama, prekidaju kontinuitet priče; scene i slike se osamostaljuju (kao kod Seneke i Lukana). U dikciji Valerije Flak inzistira na neobičnosti, zgusnutosti – najava Tacita.

Osim Kvintilijana (35-100), Valerija Flaka ne spominje nitko drugi u antici. Težak autor, ostavio malo traga. Tradicija se zasniva na jednom karolinškom kodeksu (Fulda), jednom iz St Galena.

Puno ime poznato s natpisa iz Afrodizijade: bio je prokonzul u Maloj Aziji (za Vespazijana, 69-79). R. oko 25. (za Tiberija). Imućan. Piše tek u starosti. Neronov (54-68) posljednji konzul (Plinije Mlađi javlja da se osramotio kao tužitelj). Vitelijev prijatelj (V. car 69, nakon Galbe i Otona). U starosti se povukao u vilu u Kampaniji. Hobiji: kupuje Vergilijev grob, Ciceronovo imanje. Učeni razgovori - stoik Kornut posvetio mu je djelo o Vergiliju, Epiktet ga proglasio najfilozofskijim od Rimljana. Samoubojstvo glađu, preko 75 god star, zbog neizlječive bolesti.

Štovatelj Vergilija. Autor najdužeg povijesnog spjeva rimske književnosti, Punica. Zanimljivo zbog izvora i starinarske građe.

Važan političar. R. oko 26, konzul 68, prokonzul Azije za Vespazijana (69-79). Povukavši se iz politike, piše. Samoubojstvo zbog neizlječive bolesti 101 (za Trajana).

Punica, II. punski rat. 17 knjiga, 12.000 stihova. Najduži ep rimske književnosti. Knjige u sredini (8-9) prikazuju negativni klimaks rata – bitku kod Kane. 1-7 rimski porazi, 11-17 pobjede; simetrija nauštrb vremena, prvih 10 knjiga pripovijeda prve četiri godine, zadnja trećina 14 godina do Zame. Silije preferira rimsku veličinu u porazu, nepokolebljivost (9, 351-3):

tuque anxia fati / pone, precor, lacrimas et adora uulnera laudes / perpetuas paritura tibi. nam tempore, Roma, / nullo maior eris. mox sic labere secundis / ut sola cladum tuearis nomina fama.

Livijevska (59-17 po Kr) interpretacija povijesti: idealiziranje daleke prošlosti, moralna nadmoć starih Rimljana, nezadovoljstvo kasnijim razvojem. Iako je sadašnjost vrijeme blagostanja, elita je nezadovoljna vlastitim moralom.

Izvor Silija je treća dekada Livija. Dodao mit i bogove, povezujući tako parafrazu povijesti i fikciju u stilu Vergilija. Scipion Afrički u podzemlju; na bojištu, susret vojskovođa koji ne postaje dvoboj (jer ga povijest ne pamti). Dodatak motiva iz Homera, Vergilija, Lukana. Nesamostalne varijacije.

II. punski rat od Hanibala u Hispaniji (uključuje Hanibalov portret) do Scipionova trijumfa nakon Zame. Analistička kompozicija (po Liviju). Proemij.

Gotovo nepoznat u srednjem vijeku. Sporadično čitan u novovjekovlju. Jedan jedini, danas izgubljen kodeks.