Cicero
In C. Verrem oratio. Actio prima
Quod erat optandum maxime, iudices, et quod unum ad invidiam vestri ordinis infamiamque iudiciorum sedandam maxime pertinebat, id non humano consilio, sed prope divinitus datum atque oblatum vobis summo rei publicae tempore videtur. Inveteravit enim iam opinio perniciosa rei publicae, vobisque periculosa, quae non modo apud populum Romanum, sed etiam apud exteras nationes, omnium sermone percrebruit: his iudiciis quae nunc sunt, pecuniosum hominem, quamvis sit nocens, neminem posse damnari. Nunc, in ipso discrimine ordinis iudiciorumque vestrorum, cum sint parati qui contionibus et legibus hanc invidiam senatus inflammare conentur, [reus] in iudicium adductus est [C. Verres], homo vita atque factis omnium iam opinione damnatus, pecuniae magnitudine sua spe et praedicatione absolutus. Huic ego causae, iudices, cum summa voluntate et expectatione populi Romani, actor accessi, non ut augerem invidiam ordinis, sed ut infamiae communi succurrerem. Adduxi enim hominem in quo reconciliare existimationem iudiciorum amissam, redire in gratiam cum populo Romano, satis facere exteris nationibus, possetis; depeculatorem aerari, vexatorem Asiae atque Pamphyliae, praedonem iuris urbani, labem atque perniciem provinciae Siciliae.
Hrvatski
Prilika kakvu se moglo samo željeti, gospodo suci, ona koja jedina može okončati nepopularnost vašeg staleža i povratiti ugled vašem sudovanju, u času kritičnom za republiku ona se pojavila i ukazala ne po utjecaju ljudi nego, tako rekuć, božjom voljom. Jer već se čvrsto ukorijenilo uvjerenje — za republiku štetno, a za vas pogibeljno — uvjerenje koje dijele ne samo rimski narod, nego i druge nacije, da pred sudovima kakve imamo nijedan čovjek koji ima novaca, ma što skrivio, ne može biti osuđen. U takvoj situaciji, na vrhuncu krize vašeg staleža i vaših sudova, kad su u pripravnosti oni koji obraćanjima narodu i zakonskim prijedlozima nastoje raspaliti mržnju prema senatu, kao optuženik se pred sudom pojavljuje Gaj Ver, osoba koja je, po općem mnijenju, i zbog načina života i zbog svojih djela već osuđena — i osoba koja je, po vlastitim očekivanjima i javnom priznanju, zbog veličine svojeg bogatstva već oslobođena. Ovaj sam predmet, gospodo suci, ja kao tužitelj preuzeo uz punu suglasnost i velika očekivanja rimskog naroda, ne kako bih doprinio nepopularnosti vašeg staleža, nego kako bih pomogao da se okonča opća moralna kriza. Pred sud sam izveo onoga tko vam pruža priliku da povratite izgubljen ugled sudova, da obnovite dobre odnose s rimskim narodom, da se iskupite u očima drugih nacija; to je onaj koji je opljačkao državnu riznicu, terorizirao Aziju i Pamfiliju, zloupotrijebio ovlasti pri građanskom sudovanju, donio provinciji Siciliji pošast i propast.
De officiis
Duplex est enim vis animorum atque natura; una pars in appetitu posita est, quae est ὁρμή Graece, quae hominem huc et illuc rapit, altera in ratione, quae docet et explanat, quid faciendum fugiendumque sit. Ita fit, ut ratio praesit, appetitus obtemperet. Omnis autem actio vacare debet temeritate et neglegentia nec vero agere quicquam, cuius non possit causam probabilem reddere; haec est enim fere discriptio officii. Efficiendum autem est, ut appetitus rationi oboediant eamque neque praecurrant nec propter pigritiam aut ignaviam deserant sintque tranquilli atque omni animi perturbatione careant; ex quo elucebit omnis constantia omnisque moderatio. nam qui appetitus longius evagantur et tamquam exultantes sive cupiendo sive fugiendo non satis a ratione retinentur, ii sine dubio finem et modum transeunt. relinquunt enim et abiciunt oboedientiam nec rationi parent, cui sunt subiecti lege naturae; a quibus non modo animi perturbantur, sed etiam corpora.
Licet ora ipsa cernere iratorum aut eorum, qui aut libidine aliqua aut metu commoti sunt aut voluptate nimia gestiunt; quorum omnium vultus, voces, motus statusque mutantur. Ex quibus illud intellegitur, ut ad officii formam revertamur, appetitus omnes contrahendos sedandosque esse excitandamque animadversionem et diligentiam, ut ne quid temere ac fortuito, inconsiderate neglegenterque agamus.
Hrvatski
Jer narav su i moći duha dvojake: jedan se dio nalazi u instinktu, grčkoj hormé, onome što čovjeka baca amo i tamo; drugi je u razumu, koji poučava i objašnjava što treba činiti, što izbjegavati. Zbog toga razum upravlja, a instinkt se pokorava. A svaki naš postupak mora biti slobodan od nepromišljenosti i nekontroliranosti, i ne treba činiti ništa za što se ne može navesti razuman motiv; to je, otprilike, opis dužnosti. Treba postići da se instinkti pokoravaju razumu, da ga ne preduhitre niti ga, zbog lijenosti ili tromosti, ostave na cjedilu; moraju ostati na miru i ne izazivati duševne neuravnoteženosti. To objašnjava što je postojanost i što je umjerenost. Instinkti koji odu predaleko, koji podivljaju bilo od želje ili od odbojnosti te ih razum ne može dostatno kontrolirati, oni svakako prelaze mjeru i granicu. Otkazuju i odbacuju poslušnost i ne pokoravaju se zakonu kome bi trebali biti podložni po sili naravi; otud neuravnoteženost ne samo u duhu, nego i u tijelu.
Sjetimo se kako izgledaju bijesni ljudi, ili oni koje su zahvatili kakva požuda ili strah, koje je obuzeo prekomjeran užitak; mijenjaju im se lice, glas, kretnje i držanje. Otud se uviđa, da se vratim na tumačenje dužnosti, da sve instinkte treba obuzdati i smiriti, da treba povećati pozornost i pomnju kako ništa ne bismo učinili nasumce i naslijepo, nesmotreno i bezobzirno.
Ad familiares 9, 18
Scr. in Tusculano exeunte mense Quinctili (ante VII. K. Sext.) a.u.c. 708 (46).
CICERO S. D. PAETO.
Cum essem otiosus in Tusculano, propterea quod discipulos obviam miseram, ut eadem me quam maxime conciliarent familiari suo, accepi tuas litteras plenissimas suavitatis, ex quibus intellexi probari tibi meum consilium, quod, ut Dionysius tyrannus, cum Syracusis pulsus esset, Corinthi dicitur ludum aperuisse, sic ego sublatis iudiciis amisso regno forensi ludum quasi habere coeperim. Quid quaeris? me quoque delectat consilium; multa enim consequor: primum, id quod maxime nunc opus est, munio me ad haec tempora. Id cuiusmodi sit, nescio; tantum video, nullius adhuc consilium me huic anteponere; nisi forte mori melius fuit: in lectulo, fateor, sed non accidit; in acie non fui; ceteri quidem, Pompeius, Lentulus tuus, Scipio, Afranius foede perierunt. "At Cato praeclare." Iam istuc quidem, cum volemus, licebit; demus modo operam, ne tam necesse nobis sit, quam illi fuit, id quod agimus. Ergo hoc primum.
Sequitur illud: ipse melior fio, primum valetudine, quam intermissis exercitationibus amiseram; deinde ipsa illa, si qua fuit in me facultas orationis, nisi me ad has exercitationes rettulissem, exaruisset. Extremum illud est, quod tu nescio an primum putes: plures iam pavones confeci, quam tu pullos columbinos; tu istic te Hateriano iure delectas, ego me hic Hirtiano. Veni igitur, si vir es, et disce a me προλεγομένας, quas quaeris; etsi sus Minervam; sed, quomodo, videro. Si aestimationes tuas vendere non potes neque ollam denariorum implere, Romam tibi remigrandum est: satius est hic cruditate, quam istic fame. Video te bona perdidisse; spero item istic familiares tuos: actum igitur de te est, nisi provides. Potes mulo isto, quem tibi reliquum dicis esse, quoniam cantherium comedisti, Romam pervehi. Sella tibi erit in ludo tamquam hypodidascalo proxima; eam pulvinus sequetur.
Hrvatski
Srpnja 46. Ciceron kroz gorke šale priznaje starom prijatelju Luciju Papiriju Petu, koji boravi u Neapolu, da otvara neku vrstu škole retorike za Cezarove pristaše Hircija i Dolabelu, u nadi da će zadobiti Cezarovu naklonost.
Ciceron pozdravlja Peta. Dok sam dangubio u Tuskulu, jer sam đake poslao na doček, s tim da se za mene koliko god mogu zauzmu kod svoga kolege, primio sam tvoje apsolutno čarobno pismo iz kojeg sam vidio da odobravaš moj plan — kao što je, po priči, Dionizije tiranin, prognan iz Sirakuze, u Korintu otvorio školu, tako sam se i ja, obzirom da su sudovi raspušteni, izgubivši kraljevstvo advokatsko prebacio na obrazovanje. Šta ćeš više? I ja uživam u svom planu; puno sam već postigao; prvo, i sada pogotovo najvažnije, osiguravam se za svaki slučaj. Koliko to vrijedi, nemam pojma. Vidim samo da bolji plan još nije složio nitko. Možda je bolje bilo umrijeti? U krevetu, svakako, ali tako nije išlo; u borbi nisam bio. A drugi — Pompej, tvoj Lentul, Scipion, Afranije — svi su završili gadno. "Ali Katon! Veličanstveno!" No, tako možemo kad god poželimo; ali potrudimo se da se ne nađemo u istom škripcu u kojem se on našao. Pa tako i radimo. To ti je, znači, prvo.
Slijedi drugo: i osobno se popravljam, prvo zdravstveno — zdravlje sam izgubio jer sam zanemario vježbe — a onda, i ono govorničke vještine, kakva god bila, bilo bi mi se sasušilo da se nisam vratio tom vježbanju. I konačno (a možda ćeš ti reći da je to prvo), riješio sam više paunova nego ti golupčića; ti se tamo sladiš Haterijevom strukom, ja Hircijevom. Dođi, onda, ako si čovjek, da te poučim prolegomenama koje tražiš; svinja Veneru, da, ali već ću se ja nekako snaći. Ako ne možeš unovčiti svoja potraživanja i napuniti kasicu-prasicu, valja ti natrag u Rim; bolje tu krepati od gastritisa nego tamo od gladi. Teren si, vidim, izgubio; nadam se, i tvoji drugovi isto. Ukratko, gotov si ako se ne opametiš. Do Rima možeš dojahati na toj muli koja ti je, kako kažeš, ostala, kad si već konja popapao. U školi ćeš dobiti prvu klupu do, kao asistent u nastavi; jastučić slijedi.