Priciza XXXII.

Pr. Akoti nie dosta, ni more slano.

Baba, i Djete.

Da ù milos Djetetu Baba vech uljeſe,

I meku chjudmu tû kud hochje prinese,

Do chjuda sarzemu smamila biasce,

Pricize cim gnemu svake povjedasce.

Jur od gne mnoſieh nasluscja Djetese, 5

Pamet mlada i od svieh dobro spomignese.

Al jednom kraj mora tihoga sjedechi

Sporna ona govora maloih htje rechi.

Gnoj onse omigljati poce, i daih mu vechje

Bude povjedati moli; ona al nechje. 10

Na molbe i suse nu paka Djeteta

Na svarhu prighnuse, i sadse on hrepeta

Plakasce prie ki, cjujuchi kô pusti

Siraz lud vran njeki, kimu bj ù usti,

Vuhvena gnem koga kuna harlo ſgrabi. 15

Od sjene iſa toga privaren kô svê bj

Ona Psa prilaga, ki po rjezi plove,

I bardo kadaga breghja vas chjet ſove

Vranu i odjevenu tughim perjem, i kô

Vuku kôs ſabjenu ſcoral-je iſ gharla iſvuko. 20

Iſa tega, ustan, gnem velj, erse noch

Pribliſcja, i na stan trjebaje nami poch.

Tadjoj on: meni ti, molimte, pripovies

Josc drugu (punati kad tako prema jes)

Doba od toga naſad povighi, mâ milla. 25

Pogodi ona. Ustan' sad: dabi joscter htila.

Rjet jednu zighlumu, on placjuch molit sta.

Smjescnu ona i hitrumu povighje, i kad prista,

Recemu, ako nech rjet, da povidano

Bj - ti dosta, nech rech ni dae more slano. 30

Morese ovo onim rit, hlepgnu kieh mnogu

Niedna dobra na ſvit nasitit nemogu.