XIII.

Illyr. Tko nossi, ne prossi.

Qui fert, non petit.

Cicada et Formica.

Adsueta in aestu strepere per solidum diem

Cicada, nilque cogitare serium,

Dum torret agros impotens Caniculae

Furor, cum sub ea, qua canebat, arbore

Formicam arenas per calentes cerneret 5

Negotiosam cursitare, et plurima

Vectare farris, triticique granula,

Hanc irridendo bajuli abjectissimum

Genus vocabat. Illa amaram simplici

Hac amovebat voce contumeliam: 10

"Qui fert, ab aliis nil precario hic petit.“

Desierat aestas, frigidisque mensibus

Cicada victus indigere coeperat.

Fame interiret ergo ne miserrime,

Vicinae eundum ad tecta Formicae sibi 15

Existimavit; dumque poscit, ut suae

Levamen aliquod adferat indigentiae,

Formica reddit: si per aestivos dies,

Cum cantitabas, meque bajuli genus

Vile adpellabas, quidpiam et tu dapis 20

Domus intulisses, nec fuisses a me opem

Petere coacta, nec repulsam perpeti.

In antecessum qui sibi victum parat,

Mendicitatis nescit ille incommoda.

Priciza XIII.

Pr. Tko nosi, ne prosi.

Krjes, i Mrav.

Krjesctati po vas dan, i ò stavnu misliti

Nicemu obican krjes ù vrime od liti,

Kad parſce ilinsctacki dni ſemglju i poglja sva,

Pod stabrom junackim onim, na kom pjeva,

Ughledajuch Mrava sva u poslim potoj 5 Ghdino pritarcjava parcini gorusctoj,

Mnoga i ſarna ſcita nosi, i opaha,,

Rugatse gnemu sta, ſovega i bastaha.

Nisctave smachjasce on na tô, rjeczome

Negh samo odgognasce ti podrugh ovome.

"I kogodi, ſnaj, nosi sobome, niscta ti

U druſih neprosi, er ima ſadosti.“

Ljeto proghje, i pocesce mjesezi sljedom it

Studeni, kad jesce krjes bjesce potrebit,

I briſcjan da ſato lipsati od glada 15

Nebude doba ù tô, i tescka od jada,

Na bliſcni mrava dom trjeo? je it, i cim iscte

Od gnega vaju ù svôm kêgodi utociscte,

Recemu on: dasi ti (kad pjeva?, i mene

Bastahom ſva) ljeti nosio sjemene, 20

I ù kuchju gnih sloſcil, hrana ù mene iskati

Usigljen nebi bio, ni jate ochjerati.

Tko brascno sebi ſna pri rôka spraviti,

ſa proscgnu on neſna, i sramni ſcivot ti.

Pripov. XIII.

Tko nossi, ne prossi.

Krjes, i Mrâv

Ilisctak prostarnne cîm spaersgi Livadde,

Obbiccjan ustanne krjesctati krjeſ tade,

On stavno mislitti nikadar ummjo:

Pod dubom laſsiti cîm Mrava viddjo,

Ghdje hranu k' Paersgini nossjasce pomgnivo.5

S' gnîm rughje kê cinni, bastakom nassivo?

Ovake na rjeci, na rughe, prikore

Blagose Mrâv prjeci, ter dava govorre.

"Sobbome ko nossi, ko gljubi svê trude,

On igda ne prossi, pitati ni budde.“ 10

Kad Ljetto proscloje, kad Sima nastanne,

Krjes gladan immoje potrebbu svê hrane;

Ù mrava tad pochi hotjo pun jadda,

Sa pitat pomochi tesckoga rad Glada.

Mrâv gnemmu govorri: kadasi krjescto ti 15

Po Dubu, po Gorri, svak – dano po Lîtti,

I menne rusgjo pomgniva viddechi,

Sa Sime daſ htjo, moghosi sctò stechi,

I nebi ti sada taerpjo, moj krjesu,

Glad, prikor, i jadda s' nevolgnôm udessu.

"Potrebbno kî budde na vrjeme spravvitti,

Neposna ti trude, srechjanchie sgîviti.“