CroALa & LatTy: nodus

Nodus 1241779 in documento marul-mar-catull.xml

Notae Već Marcijal zbog pjesama 2 i 3 čitavu Katulovu knjigu polimetara naziva passer (usp. Mart. 1,7; 1,109; 4,14; 7,14; 11,6; 14,77); čini se da je to u antici postalo uobičajenim nazivom; usp. Haig Gaisser, n. dj. (u bilj. 53), str. 11-12; 238-243; također Thomsonov komentar u njegovu izdanju iz 2003, n. dj. (u bilj. 38), str. 203. Za seque miretur usp. se ipse miratur, 22,17. ad 31,13 Diodora i Strabona navodi Paladije Fusko; za Apuleja (kojeg Fusko ne spominje!) usp.: Dentem atque russam pumicare gingiuam. (App. Apol. 6) Usp. i Avanzi, Emendationes, n. dj. (u bilj. 57), a iii-v: In eodem carmine cum probe legatur: Dentem atque ruffam defricare gingiuam [39,19], quidam, ut deprauatissimam Apulei lectionem imitent, corruptissime legunt hunc uersum. Apulejevo ime Marulić inače spominje – koliko sam mogao utvrditi – samo jednom, u Repertoriju, i to preko Augustina, De civ. Dei; usp. Marci Maruli Repertorium (n. dj. u bilj. 50), f. 108v (= I, 336). Nouius sic β; currulli β; Vacinius sic β Sunt alia scommata minus aspera, quasi edentatae beluae morsus, ut Tullius in consulem qui uno tantum die consulatum peregit: solent, inquit, esse flamines diales, modo consules diales habemus. (Macr. Sat. 7,3,10). Vatinija Marulić spominje u Repertoriju (n. dj. u bilj. 50), f. 14r (= I, 58): Vacinius; f. 94v (= I, 257): Vatinius; oba puta izvor mu je Seneka. Slična raščlamba glikoneja nalazi se u Diomeda, u 3. knjizi njegove po njemu se taj stih sastoji od spondeja, horijamba i jamba (usp. ex recensione Henrici Keilii, sv. I, Lipsiae, in aedibus B. G. Teubneri, 1857, str. 520). Diomedovo je djelo Marulić imao u svojoj knjižnici. No za Marulićevu raščlambu – spondej, horijamb, pirihij – nisam uspio nigdje naći predložak. Jedini spomen nimfina imena (koje glasi Sagaritis, -idis, f.) u rimskoj književnosti nalazi se u Ov. 4,229 (fallit, et in nympha Sagaritide desinit esse / quod fuit). Riječ bez potvrde u klasičnom latinitetu, u kojem se kao deminutiv za elegia pojavljuje elegidion ili elegidarion (obje samo po jedan put u cjelokupnom klasičnom korpusu; usp. za prvu Pers. 1,51, a za drugu Petr. 109,8). Deminutivi na -uncula redovito se prave od apstraktnih imenica na -io (npr. indignatio – indignatiuncula; occasio – occasiuncula; oratio – oratiuncula; ratio – ratiuncula itd.). U humanizmu eligidion je potvrđeno u Angela Poliziana (Misc. 11,8) i Konrada Celtisa (Od. 1513 sig. a4r). Usp. Johann Ramminger, na adresi: http://www.lrz-muenchen.de/~ramminger/words/start.htm (pristupljeno 26. XII. 2006).